U subotu je svečano otvaranje poslije požara obnovljene katedrale Notre Dame, televizijski će biti prenošeno u cijelom svijetu. Veličanstvena i uspjela rekonstrukcija od ruina do zanosnog zdanja, trebala je biti simbolički moment trijumfa vođenja Francuske u dva predsjednička mandata Emmanuela Macrona.

Prema tome, dileme nema – već danas ili sutra francuski predsjednik imenovat će novog premijera. Kako stvari stoje u ovom momentu, bit će to osoba bliska njegovoj opciji, malo mekši čovjek koji je pozivao na širi dogovor.

Le Pen čeka presudu
Nitko ne zna koliko će taj novi premijer trajati. Ako bude otjeran brzo kao i Barnier, tada će francuski predsjednik imenovati sljedećeg, pa sljedećeg, jer koliko god da ih imenuje, Narodna skupština može ih opozvati. Svaki novi škartirani premijer bio bi čavao u politički lijes Emmanuela Macrona.

Svi akteri na francuskoj sceni, ne samo Macron, nego krajnja desnica (lepenisti), i ljevica sada važu što im je cilj i koliko daleko mogu ići. Macronov cilj je ostanak na vlasti još tri godine do kraja mandata i provođenje politike koju gura. Neposredno, cilj mu je odobravanje proračuna za 2025. godinu i smanjenje znatnog deficita javnih financija.

Cilj lepenista, koji su bili glavni u padu Barnierove vlade, a to su liderica Marine Le Pen i mladi predsjednik stranke Nacionalno okupljanje Jordan Bardella, svodi se na zaoštravanje unutrašnje situacije kako bi se Macrona maksimalno oslabilo i prisililo na prijevremene predsjedničke izbore.

Na njima bi, prema anketama, Marine Le Pen imala ozbiljne šanse za pobjedu. Ali, uskoro se, u travnju, očekuje presuda u procesu koji se vuče deset godina oko utemeljenih optužbi da je kao zastupnica u Europskom parlamentu pronevjerila europska sredstva isplaćujući honorare članovima svoje stranke za nepostojeće usluge.

Bude li proglašena krivom, dobila bi petogodišnju zabranu javnog djelovanja i ne bi se mogla natjecati za predsjednicu 2027. godine. No, ako Le Pen izazove ostavku Macrona prije presude i predstavi se na izborima, sudu će faktički biti vezane ruke. Ona, dakle, nema što izgubiti u napadima na Macrona.

Njen mladi nasljednik, 29-godišnji Bardella, podržava je, ali pokazuje malo više nervoze može li njihova stranka Nacionalno okupljanje ići tako daleko da ne izgubi podršku birača. Naime, prije nego je pao, Michel Barnier je nudio sve moguće ustupke lepenistima kako bi prošao godišnji proračun.

Kako su oni to odbili, neke najranjivije socijalne skupine neće imati olakšice, a to je demografski bazen u kojem glasove lovi krajnja desnica. Ti birači mogli bi se okrenuti od lepenista prema drugim opcijama. Dakle, politički potezi lepenista su za njih rizični, ali nemaju drugog puta osim radikalizacije. Neće popustiti.

Lijevi blok karakterizira razjedinjenost između Jean-Luc Mélenchona i radikalne ljevice u stranci Nepokorena Francuska s jedne, i Socijalista s druge strane. Mélenchon nije spreman ni na kakve ustupke nikome, on gura svoje bez obzira na okolnosti. Nema šanse da ustukne. I on želi istjerati Macrona iz Elizejske palače i što ranije predsjedničke izbore.

Socijalistička stranka, ranija stožerna francuska snaga koja je davala predsjednike Republike, sad je oslabljena. U njoj je široka ideološka lepeza – od antiliberalne ljevice do socijaldemokrata. Svejedno, Socijalistička stranka nastupa zajednički, bili bi spremni na kompromis.

Macronu su za premijera ponudili iskusnog i ozbiljnog političara Bernarda Cazeneuvea. Da je pristao na Cazeneuvea, Macron bi signalizirao da skreće sa svog zacrtanog puta što bi za njega predstavljalo poraz. Dakle, ljevica ponovo nema šanse da kapitalizira na tome da je bila relativni pobjednik izbora.

Sad je pitanje koga će Macron nastojati privući kako bi dobio većinu. Izbor bi mu mogao biti Bruno Retailleau, sadašnji, vrlo desni, ministar unutrašnjih poslova iznimno blizak stavovima lepenista oko imigracije i nekih društvenih pitanja. Ako isturi Retailleaua, izbio bi lepenistima mnoge argumente iz ruku.

S druge strane, taj izbor zatvorio bi mu suradnju sa Socijalistima. Prema tome, pokušat će ponovo s nekim iz svog tabora, za sad samo u cilju da progura proračun. No, kako koje ime iskače, bilo ljevica, bilo desnica, najavljuje njegov momentalni opoziv. Moguće je da Macron imenuje i tehničku vladu što se nikada u Francuskoj nije dogodilo, ali nikada nije bila niti ovakva situacija.

Emmanuel Macron je nepredvidljiv. Kako se u svakoj javnoj debati u Francuskoj ponavlja, francuski predsjednik je isključivi krivac za politički kaos u svojoj zemlji. Referiraju se na nenajavljene, iznenadne izbore za Skupštinu koje je Macron raspisao nakon što je izgubio europske izbore i koji su rezultirali ovako dubokim pukotinama francuskog političkog tkiva.

No, još mu više zamjeraju što nakon tih izbora, u kojima je relativni pobjednik bila ujedinjena ljevica, a druga lepenistička desnica, ničim nije pokazao da priznaje novi omjer snaga. I jedni i drugi duboko su nezadovoljni.

Dakako, ako neće biti zadovoljavajućeg rješenja oko premijera i proračuna, ako će biti previše slojeva gubitnika, Francuska će planuti nemirima i štrajkovima. U ljeto, ali ne ranije, prema Ustavu bi Macron mogao raspisati i nove parlamentarne izbore u cilju jasnije političke situacije. Nastavi li s destruktivnom politikom, Le Pen bi tada mogla oslabjeti iako su i ona i Bardella iznimno retorički jaki.

EU znatno oslabljen
U debatama u Francuskoj se navodi da bi premijeri mogli padati jedan za drugim sve dok Macron ne dogovori makar minimalni sadržaj sa svim stranama i tek onda imenuje osobu koja će ga provoditi.

Ne treba ni spominjati teške posljedice za Europsku uniju. Visoku politiku na trenutak na stranu, riječ je o tome da ako Francuska ne sredi svoje financije, iako je jaka i pouzdana zemlja, ipak bi moglo doći do krize zajedničke valute. Barnier je htio popraviti financije kombinacijom rezova i poreza za 60 milijardi eura. Kako u tome on nije uspio, neće ni naredni premijer.

To znači da uz Njemačku, koja je u ekonomskim problemima, stoji uz bok i Francuska sa svojim financijskim dubiozama, a te dvije vodeće europske zemlje su posljedično i jako politički oslabljene. Dakle, EU je u ovom momentu, nakon pada Barnierove vlade, Macrona koji je izgubio autoritet, pada Scholzove vlade, kao zajednica zemalja znatno oslabljena.