Koliko tržišta doista vjeruju Donaldu Trumpu? Nakon naprasne najave uvođenja viših carina na uvozne proizvode iz Meksika i Kanade, čini se kako su samo rijetki spremni ignorirati često nekoherentne tirade američkog predsjednika, a kamoli prijetnje sublimirane u kratkoj formi koje najčešće objavljuje putem društvenih mreža.

Fascinantna predstava prošloga tjedna trajala je manje od 24 sata i posijala je pravi kaos na Wall Streetu nakon kojega je Trump, barem privremeno, odustao od inicijalne ideje i, kako glasi službena verzija priče, tragom telefonskih pregovora odgodio implementaciju odluke za mjesec dana.

Drill, baby, drill
A onda opet, na nekim segmentima financijskih tržišta Trumpove ideje i obećanja zasad nisu ostavila značajnijeg traga. Prikladan primjer je kretanje sirove nafte koja je porasla neposredno nakon Trumpova izbornog trijumfa u studenome prošle godine, premda je Trump tijekom predizborne kampanje najavljivao agresivan rast domaće proizvodnje (“drill, baby, drill”), ali i pritisak na ključne proizvođače poput Saudijske Arabije, s ciljem snižavanja cijena energenata.

Na krilima nešto hladnije zime, te novog paketa sankcija Rusiji, cijena WTI sirove nafte u prosincu je preskočila granicu od 70 dolara po barelu, a potom se stabilizirala iznad okrugle brojke, bez značajnijih pomaka.

A Trump je prošloga tjedna nanovo zaprijetio podizanjem tenzija, ovoga puta najavom striktnije provedbe sankcija prema Iranu koje su inicijalno uvedene još za njegova prvoga mandata, u kolovozu 2017. (uz simultano povlačenje iz pregovora o nuklearnom naoružavanju).

Javna je tajna da Iran svoje vjerne mušterije opskrbljuje putem različitih korporativnih paravana registriranih u egzotičnim destinacijama kojima najčešće upravlja režimu lojalna Revolucionarna garda. Jednako je tako svima poznata činjenica da je Joe Biden, u ime viših ciljeva, ciljano zatvarao oči pred tom činjenicom, računajući kako bi iranska nafta (u kombinaciji s agresivnim otpuštanjem američkih strateških zaliha) mogla neutralizirati inicijativu OPEC-a čije su članice, na poticaj Saudijske Arabije, pristale na prijedlog ograničavanja izvoza kako bi spriječile značajniju korekciju cijena.

I Biden je, jednako kao i Trump, itekako bio svjestan u kojoj mjeri cijene naftnih derivata utječu na raspoloženje biračkog tijela. Iran je pak spremno iskoristio benevolentnost Bijele kuće i svih ovih godina kontinuirano povećavao domaću proizvodnju koja bi, prema svježim procjenama, ove godine trebala premašiti 4,5 milijuna barela dnevno.

Ideja o striktnoj provedbi sankcija zapravo je potencijalno zanimljiv fragment vrlo kompleksne slagalice i u dobroj mjeri predstavlja udar na – Kinu. Prema dobro upućenim izvorima, otprilike 90% iranskog izvoza nafte završava u Kini, makar se Iran u službenoj statistici uopće ne spominje.

Branka Hitner

Priča o uspjehu kroz ulaganje u inovacije i održivost: Kako je CARTA d.o.o. postala tržišni lider

Promo

Optika Anda krenula u novo poglavlje: Fokus na učinkovitost, mlade talente i inovaciju

Srećom, oni upućeniji su već odavno prokljuvili kako relevantne brojke za Iran (i Venezuelu, iz istog razloga), treba tražiti u rubrici – Malezija. A recentna statistika otkriva vrlo intrigantne brojke. Najprije upada u oči činjenica da je kineski uvoz sirove nafte u prošloj godini smanjen (pa makar i za skromnih 1,9%), po prvi puta u posljednja dva desetljeća (ne računamo li krupne odmake od trenda usred pandemije), što se uklapa u tezu o neuvjerljivom gospodarskom rastu i objektivnim ograničenjima s kojima se suočava partijski vrh u pokušajima da neutralizira negativne posljedice duboke krize na tržištu nekretnina.

Nije previše pomogla niti direktiva s vrha kojom su vlasti početkom srpnja od velikih državnih kompanija zatražile da podebljaju zalihe sirove nafte, vjerojatno u namjeri da smanje izloženost Trumpovim hirovima.

Produžena ruka Arabije
Unatoč negativnom predznaku, Kina i dalje nasušno treba naftu, a u godinu dana uvoz iz “Malezije” porastao je čak za četvrtinu, na prosječnih 1,4 milijuna barela dnevno, što predstavlja otprilike 12% ukupnog kineskog uvoza. Malezija je pritom vrlo visoko na ljestvici dobavljača – ispred nje su 2024. bili samo Rusija (oko 20 posto) i Saudijska Arabija (14 posto).

Iran je, dakako, uz status jednog od najvažnijih kineskih dobavljača, ujedno i vrlo bitna karika (uz odmetnike poput Venezuele i Kazahstana) poboljšane opskrbe tržišta koja nije baš u skladu sa službenom politikom koju provodi OPEC, u dobroj mjeri produžena ruka Saudijske Arabije.

Uza sve navedeno, bilo bi logično za pretpostaviti kako zaoštravanje odnosa na relaciji Washington – Teheran i krupan odmak od dosadašnjeg kursa američke administracije neminovno vodi ga uzlaznoj putanji cijena sirove nafte. Umjesto toga, vijesti nisu ostavile značajnijeg traga na tržištu.

Situacija se, naravno, u hipu može promijeniti: američki predsjednik naprosto ne figurira kao faktor stabilnosti. A onda opet, dotok svježih, nominalno nepovoljnih vijesti, nije izazvao značajnije pomake na dobro opskrbljenom tržištu.

Većina aktera smatra kako OPEC ne može primjenjivati restriktivne mjere ograničavanja izvoza (ponude) unedogled, a mogućnost viših carina, kojima Trump neumorno vitla i prijeti, u konačnici može djelovati poput utega na ekonomsku aktivnost širom svijeta. Drugim riječima, povoljan odnos ponude i potražnje (iz perspektive potrošača) zasad nije uspio zasjeniti niti izraženiji geopolitički rizik.