Američka industrija čelika danas je u gorem stanju nego u proljeće prošle godine kada je predsjednik Donald Trump uveo carine kako bi toj branši udahnuo novu mladost. Analitičari sada smatraju da bi mu se taj fijasko mogao “obiti o glavu” na predsjedničkim izborima iduće godine, posebice u ključnim državama poput Ohija, Pennsylvanije i Wisconsina.

Temelj u zakonu iz 1962.

Kako podsjeća Associated Press (AP), američka administracija zaštitu metalurške industrije opravdala je nacionalnom sigurnošću, a pravni temelj našla je u zakonu iz 1962. godine. No, podaci koje je iznosio tadašnji ministar obrane James Mattis govorili su drugačije. Za proizvodnju oružja i vojne opreme dovoljno je tek tri posto američke proizvodnje čelika i aluminija, pa uvoz tih metala ne utječe na obrambene sposobnosti Amerike. Međutim, uvođenje carina imat će negativne posljedice na ključne saveznike, upozoravao je Mattis. No, ostao je usamljen u svojim razmišljanjima.

Predsjednik Trump u ožujku 2018. uveo je carinu od 25 posto na uvoz čelika te 10 posto na aluminij. Europska unija odmah je uzvratila carinama na određen broj američke robe, ali je Trumpov potez isprva donio rezultata. Prvi je cilj bio podići iskorištenost kapaciteta američkih čeličana sa 73 posto na 80 posto. U tome se uspjelo, čeličane su uistinu povećale proizvodnju. Kako je uvoz pao, cijene američkog čelika isprva su skočile. Prema podacima stranice za praćenje cijena SteelBenchmarker, tona vruće valjanog čelika u srpnju prošle godine dosegla je cijenu od 1006 dolara. Ipak, procvat nije dugo potrajao. Naime, čeličane jesu povećale proizvodnju, ali se potražnja smanjila zbog globalnog gospodarskog usporavanja, izravnog rezultata baš Trumpove trgovinske politike. Od ljeta prošle godine cijena čelika počela je padati, pa je sa 1006 dolara potonula na 557 dolara – niže nego prije carina.

“Tijekom vremena cijene su krenule samo dolje i dolje”, ističe Mark Lash, predsjednik sindikata koji predstavlja 1400 radnika u čeličani u Indiani. Pad cijena doveo je do smanjenih prihoda proizvođača čelika, pa četiri kompanije – US Steel, AK Steel, Steel Dynamics i Nucor – bilježe pad ukupne zarade za 50 posto u prva dva tromjesečja ove godine. Štoviše, tijekom srpnja i kolovoza iskorištenost kapaciteta pala je ispod ciljanih 80 posto. Metalurška industrija nije se proslavila ni u otvaranju novih radnih mjesta. Od veljače prošle godine zaposleno je tek 1800 novih radnika što je na razini statističke greške s obzirom na gotovo 4 milijuna novih radnih mjesta otvorenih u tom razdoblju.

“Čak i sa tim vrlo visokim carinama, industrija nije bila u mogućnosti ostvariti prednost”, komentirala je za AP Christine McDaniel, znanstvenica u ekonomskom think-tanku Mercatus Center na sveučilištu George Mason. Prebrzi rast proizvodnje na krilima optimizma zbog carina jedan je od objašnjenja ovog neuspjeha. Drugi je globalno usporavanje potražnje za čelikom zbog ekonomskih nesigurnosti. Svjetska organizacija za čelik procjenjuje da će rast američke potražnje za čelikom usporiti s lanjskih 2,1 posto na 1 posto u ovoj godini, a u 2020. na 0,4 posto.

Kina i dalje dominira

Valja naglasiti kako catrine nisu nimalo snizile kinesku dominaciju na svjetskom tržištu. Naime, Kina trenutno drži 54 posto svjetskog tržišta, a SAD samo 5 posto. Ekonomisti upozoravaju kako je dodatna zaštita metalurške industrije zapravo potpuno nepotrebna. Ona zapošljava tek 142.000 ljudi, a suvremene čeličane su i visoko automatizirane, pa je efekt na povećanje zaposlenosti relativno slab.

Čak i prije Trumpova dolaska u Bijelu kuću, industrija čelika uživala je neuobičajeno veliku zaštitu politike. Uvoz čelika iz 35 država i prije Trumpa bio je opterećen s ukupno 180 nameta. Washington je to pravdao argumentom da te države drže umjetno nisku cijenu čelika ili da nepošteno subvencioniraju svoje čeličane. Iz tog razloga jeftini kineski čelik gotovo da nije mogao prijeći američku granicu. Početno poskupljenje čelika negativno se odrazilo na ostale industrijske sektore koji koriste čelik kao sirovinu, a zapošljavaju dva milijuna ljudi – 14 puta više nego čeličane.

Prema istraživanju Christine McDaniel, više od 800 američkih kompanija zatražilo je od vlade izuzeće od carina kako bi mogli kupovati uvozni čelik do kojeg je teško doći kod američkih dobavljača. S obzirom da proizvođači čelika mogu uložiti prigovor, do srpnja ove godine ministarstvo trgovine odobrilo je manje od polovice tih zahtjeva. Dio industrije potražio je alternative – proizvodnja je preseljena u inozemstvo, smanjene su narudžbe američkog čelika ili se umjesto metala koriste kompozitni materijali.