Kad bacite tenisku lopticu o zemlju, ona odskoči. Ali ako bacite čašu vina, ona se razbije. Gospodarstva brojnih zemalja trenutno su u slobodnom padu. Hoće li odskočiti ili se razbiti? Što se može učiniti da se bi se osigurao snažan oporavak?

U globalnoj financijskoj krizi 2008. među najmanje zahvaćenim zemljama bila su financijska središta poput Sjedinjenih Američkih Država i Švicarske, dok su najzahvaćenije bile Grčka, baltičke države, Italija, Irska, Španjolska i Portugal.

Isto tako, nakon raspada Sovjetskog Saveza, Tadžikistan, Moldavija i Ukrajina izgubile su dvije trećine svog BDP-a na dnu poslovnog ciklusa, dok su Uzbekistan, kao i Estonija i Bjelorusija izgubili manje od jedne trećine. Za vrijeme dužničke krize u Latinskoj Americi početkom 1980-ih, najjače zahvaćena zemlja bila je Bolivija s niskim dohotkom, ali i Urugvaj i Čile, s višim srednjim dohotkom, dok su najmanje zahvaćeni bili Meksiko, Panama, Honduras i Paragvaj. Nakon Arapskog proljeća 2011., BDP u Tunisu pao je za manje od 2% na dnu poslovnog ciklusa, dok Egipat nije ni bio u recesiji. Za razliku od toga, Libija, Sirija i Jemen doživjeli su veliki slom.

Jedan način razmišljanja o naizgled posve različitim posljedicama prethodnih kriza je razmatranjem tri uzroka varijacija: magnitude ekonomskog šoka, otpornosti s kojom neko gospodarstvo reagira i političkih posljedica šoka.

Zemlje koje su bile najjače pogođene u krizi 2008. i u dužničkoj krizi u Latinskoj Americi bile su zemlje s velikim deficitom na tekućem računu platne bilance koji više nisu mogle financirati, uslijed kolapsa tokova kapitala. Otpornost je bila povezana s mogućnošću da nadomjeste uvoz i povećaju izvoz, čime se zatvarao vanjski deficit uz manje kontrakcije.

Zemlje koje to nisu mogle učiniti, poput Grčke ili Bolivije, pretrpjele su katastrofalan pad proizvodnje i poreznih prihoda, što se pretvorilo u krizu javnog duga. U Čileu se vanjski dug smanjio kroz privatni bankarski sustav koji je ubrzo potonuo u krizu, što je izazvalo duboki slom proizvodnje.

Stoga kakva vrsta šoka je pandemija bolesti Covid-19 i što će odrediti tko će snositi više, a tko manje štete?

Osigurati pristup cjepivu

Ekonomski utjecaj pandemije je višeznačan. Zatvaranja gospodarstva u osnovi su bila šokovi ponude radne snage (ljudi nisu mogli ići na posao) i šok potražnje koji je zahvatio škole, sveučilišta, turizam, zabavu, restorane i kafiće te sve ostale djelatnosti koje iziskuju fizičku interakciju. Nemogućnost kućanstava i tvrtki da plate najam, servisiraju kredite, isplate plaće i plate poreze potaknula je niz zatvaranja tvrtki, gubitaka radnih mjesta, prava na plaćeno odsustvo, bankrota i rasta fiskalnih deficita. Zemlje se dramatično razlikuju po epidemiološkoj učinkovitosti svojih mjera javnog zdravstva. Drakonska zatvaranja gospodarstva u Latinskoj Americi i Južnoj Africi bila su općenito manje učinkovita nego u Europi. Nekoliko čimbenika može biti zahvaćeno: struktura, veličina i prostor kućanstava; obilježja neformalnog sektora, prijevoz i maloprodaja te društvene prakse. Neke zemlje, poput Izraela, isprva su se učinkovito nosile s izbijanjem bolesti da bi zatim upale u zamku većeg drugog vala.

Dvije druge dinamike razvoja događaja na različite su načine pogodile zemlje: pad prihoda izvana (uslijed smanjenog izvoza, turizma i doznaka iz inozemstva) i pristup međunarodnom financiranju.

Zemlje se razlikuju ne samo po razmjerima tih šokova, već i po svojoj sposobnosti da se s njima nose. Neke zemlje mobilizirale su najveće fiskalne resurse do sada za potporu kućanstvima, tvrtkama ii bankama. Ostale nisu imale toliko fiskalnog prostora. Neke zemlje imaju fluktuirajući devizni tečaj i kredibilne središnje banke, što im omogućava vođenje neovisne monetarne politike, niže kamatne stope i upuštanje u kvantitativno popuštanje. Ostale imaju fiksni devizni tečaj ili su dolarizirane, što značajno ograničava njihove opcije. S obzirom na te razlike, velika razilaženja po pitanju ekonomskih troškova krize ne bi trebala biti iznenađujuća. Postavlja se pitanje što se može učiniti kako bi se osiguralo da se gospodarstva što prije oporave.

Da bi skratile razdoblje u kojem će ekonomska aktivnost biti ograničena zatvaranjem gospodarstva i socijalnim distanciranjem, zemlje moraju djelovati sada kako bi osigurale pristup cjepivu i razvile vlastite strategije cijepljenja. Povrh toga, multilateralni sporazum radi potpore uzajamnom priznavanju zdravstvenih putovnica omogućio bi međunarodnim putovanjima brži oporavak.

Servisiranje povećanog duga

Nadalje, zemlje neodložno moraju uložiti u svoju sposobnost učenja iz vlastitih podataka o tome kako povećati učinkovitost svojih politika socijalnog distanciranja uz istovremeno minimiziranje ekonomskih gubitaka. One također moraju omogućiti siromašnim obiteljima pristup internetu. Po pitanju fiskalne politike, zemlje moraju planirati daljnju ogromnu pomoć gospodarstvu u 2021., predfinancirajući svoje buduće potrebe za financiranjem sada kao priprema za složeni odnos s virusom i rastućim financijskim ranjivostima za potrošače, tvrtke, banke i valutna tržišta.

Vlade bi trebale razmatrati paket za gospodarski oporavak i nakon cijepljenja, a financijske institucije trebale bi osnivati fondove privatnog vlasničkog kapitala u cilju ulaganja u obećavajuće kompanije čiji su zaključni računi narušeni krizom. Naposljetku, vlade se sada moraju obvezati po pitanju svojih srednjoročnih poreznih i potrošačkih politika kako bi uvjerile tržišta kapitala i međunarodne financijske institucije u svoju sposobnost servisiranja povećanog duga koji će im biti potreban za prevladavanje krize. Da bi sve to postigle, politika mora igrati konstruktivnu ulogu. Ako se ne vrati učinkovito vodstvo, malo toga će se oporaviti.

© Project Syndicate 2020.

* Autor je bivši venezuelanski ministar planiranja te bivši glavni ekonomist u Međuameričkoj razvojnoj banci (IDB) i profesor ekonomije u školi političkog upravljanja J.F. Kennedy na Harvardu