Od 2017. s dolaskom Trumpove predsjedničke administracije povećala se nelagoda oko glavnih gradova istočne i jugoistočne Azije zbog napete američko-kineske strateške konkurencije. Od globalne financijske krize 2007.-2008., Kina ne samo da je postala značajniji međunarodni akter u indo-pacifičkoj regiji, već i značajan akter na globalnoj razini. Slijedom toga, kao i sve velike sile u povijesti, bilo joj je više nego ugodno razmetati se svojom snagom u korist svojih nacionalnih strateških interesa. U posljednja dva desetljeća, kineska gospodarska snaga dovela je do velikog rasta potrošnje za obranu, kao i do brze modernizacije vojske.

To nije prošlo nezapaženo u Washingtonu, Tokiju, Seulu, Canberri, New Delhiju i drugim glavnim gradovima regionalnih država. Počinju se postavljati pitanja je li Kina status quo sila koja raste ili revizionistička sila u usponu. Budući da je kineski predsjednik Xi učvrstio svoju moć donoseći promjene u kineskoj retorici od “miroljubivog uspona” do “kineskog sna” i zauzimajući svoje zasluženo mjesto u globalnoj politici, to je područje svjedočilo kineskoj vanjskoj politici suočenoj s dvoličnošću suradnje i “ofenzive šarma”, kao i asertivnosti i “ofenzivnog šarma”.

Tajvanski tjesnac – izvor napetosti

Ima mnogo čimbenika koji doprinose višim razinama nelagode u indo-pacifičkoj regiji, ali dopustite mi da navedem neke od njih: Tajvanski tjesnac, Južno kinesko more, nepostojanje formalne regionalne sigurnosne strukture koja dovodi do sve većeg broja ad hoc sigurnosnih aranžmana u regiji i proturječnosti o vrijednostima i interesu.

Glavni izvor napetosti je tekući složeni odnos između Tajvana i Kine. Kina smatra Tajvan dijelom svog teritorija i nije isključila uporabu sile kako bi otok stavila pod svoju kontrolu. Posljednjih je godina Kina povećala vojne aktivnosti i kampanje pritiska usmjerene prema Tajvanu, provodeći česte vojne vježbe, upadajući u zračni prostor Tajvana i preotimajući diplomatske saveznike. Takvi su postupci znatno zategnuli odnose između Kine i Tajvana, što je dovelo do povećane nestabilnosti u regiji i izazvalo strah od potencijalnog oružanog sukoba.

Složenost odnosa između Kine i Tajvana ne može se podcijeniti jer je unutarnja politika unutar Tajvana i Kine značajna u dinamici tog odnosa. Mnogi čimbenici doprinose sve većim napetostima u odnosima između Kine i Tajvana. Percepcija tajvanske vlade o vlastitom suverenitetu i statusu te jačanje tajvanskog identiteta odvojenog od Kine velika je briga čelnika Pekinga. Sve veća međunarodna pozornost i potpora tajvanskoj situaciji iz SAD-a, EU-a, Japana, Velike Britanije i drugih razbjesnili su Kinu – jer strahuje od kršenja načela “jedne Kine” koje smatra svetinjom – te ju je to potaknulo na usvajanje agresivnijeg pristupa.

Uslijed jačanja američko-kineske strateške konkurencije i dvostranačkog konsenzusa o Kini kao najznačajnijoj prijetnji američkom globalnom primatu i vodstvu, Tajvan je postao važan partner u američkoj indo-pacifičkoj strategiji. U protekle je tri godine SAD znatno unaprijedio svoj “neslužbeni” odnos s Tajvanom koji sada uključuje eksplicitniju vojnu suradnju, glasniju potporu Tajvanu na međunarodnoj sceni, kao i interakcije između dužnosnika što dovodi do sumnje Kine u američku “implicitnu” potporu tajvanskoj neovisnosti i kršenje njezina načela jedne Kine, dodatno pogoršavajući situaciju.

Nemirno Južno kinesko more

U Južnom su kineskom moru ključni izvor napetosti preklapajuće teritorijalne pretenzije među zemljama u regiji, posebno Kinom, Vijetnamom, Filipinima, Malezijom, Tajvanom i Brunejem. Odlučni postupci Kine, uključujući opsežnu melioraciju zemljišta, izgradnju vojnih objekata i povećanu prisutnost plovila za provedbu pomorskih zakona, značajno su pojačale napetosti na tom području. Te se mjere smatraju izazovom za postojeći pomorski poredak i ugrožavaju suverenitet i gospodarske interese drugih država koje na to polažu pravo i time doprinose percepciji Kine kao revizionističke rastuće sile.

Spor oko Južnog kineskog mora uključuje suprotstavljene interese nad pomorskim resursima, kontrolu nad strateškim morskim putovima i tvrdnje o teritorijalnim pretenzijama gdje Kina polaže pravo na cijelo područje svojom deklaracijom o liniji devet crtica, dok drugi polažu pravo na područja bliža svojim isključivim gospodarskim zonama. To je područje ključno za ribarstvo, energetske rezerve i ključna je tranzitna ruta za globalnu trgovinu u vrijednosti više bilijuna dolara koja prolazi kroz Južno kinesko more, što pridonosi strateškom značaju regije.

Susreti između plovila pomorske i obalne straže zemalja koje na to polažu pravo (koji često uključuju kinesku vojsku i paravojne postrojbe), slučajevi uznemiravanja ribarskih brodova i sukobi oko teritorijalnih pretenzija povećali su rizik od pogrešnih procjena i potencijalne eskalacije. Uključenost vanjskih sila, poput Sjedinjenih Američkih Država, Australije, pa čak i Velike Britanije, koje provode operacije slobode plovidbe dodatno je zakomplicirala situaciju i pridonijela ukupnim napetostima u Južnom kineskom moru.

Nedostaju ‘pravila ponašanja’

Tajvanski tjesnac i napetosti u Južnom kineskom moru imaju dalekosežne posljedice za regionalnu stabilnost i sigurnost. U slučaju Južnog kineskog mora, nepostojanje sveobuhvatnog i obvezujućeg kodeksa ponašanja kojim bi se uređivale aktivnosti u tom području pogoršava rizik od pomorskih nezgoda i izaziva zabrinutost zbog mogućeg oružanog sukoba. Doista, jedan od izvora nelagode u regiji je nepostojanje formalnog regionalnog sigurnosnog mehanizma u azijsko-pacifičkoj regiji. Za razliku od drugih regija, poput Europe s NATO-om ili Organizacije američkih država (OAS) u Americi, azijsko-pacifičkoj regiji nedostaje obvezujuća sigurnosna organizacija koja može poslužiti kao platforma za kolektivnu sigurnost i rješavanje sukoba. Zbog tog jaza, zemlje u regiji ostaju ovisne o bilateralnim savezima, što ponekad može pogoršati napetosti i dovesti do sigurnosne dileme. Njime se također ograničava učinkovitost regionalne suradnje u rješavanju zajedničkih izazova i promicanju mjera za izgradnju povjerenja.

Složeni geopolitički krajolik azijsko-pacifičke regije, obilježen povijesnim suparništvima, teritorijalnim sporovima i različitim strateškim interesima, dodatno komplicira uspostavu formalnog sigurnosnog mehanizma. Ta regija obuhvaća velike sile poput Kine, Japana i Sjedinjenih Američkih Država, zajedno s brojnim srednjim i manjim silama, od kojih svaka ima svoje jedinstvene sigurnosne probleme. Različiti nacionalni interesi, povijesne pritužbe i neriješeni teritorijalni sporovi ometaju stvaranje sigurnosnog okvira utemeljenog na konsenzusu.

Iako u regiji postoje neformalni forumi za dijalog i suradnju, kao što su Regionalni forum ASEAN-a, summit istočne Azije, pa čak i Dijalog u Shangri-Lau, njihova je učinkovitost ograničena njihovom neobvezujućom prirodom. U vrijeme kada se američko-kineska strateška konkurencija odvija tako blistavo u regiji i gdje su sporovi oko teritorijalnih pretenzija u Južnom kineskom moru uz pitanje Tajvanskog tjesnaca povećali regionalnu tjeskobu i zagrijali političke temperature u regiji, nedostatak formalnog regionalnog sigurnosnog mehanizma u azijsko-pacifičkoj regiji ostavlja jaz u smislu promicanja stabilnosti, ublažavanja napetosti i poticanja povjerenja među zemljama.

Trenutačni odgovor na neuspjeh u uspostavi formalnog sigurnosnog okvira sve je veće širenje ad hoc sigurnosnih aranžmana različitih zainteresiranih sila (rezidenata i nerezidenata u regiji), kao što su AUKUS (Australija, Velika Britanija, SAD) i QUAD (Četverostrani sigurnosni dijalog) koji se sastoji od SAD-a, Australije, Indije i Japana. Iako su ti aranžmani jasno priznanje promjenjive dinamike moći u regiji i prepoznaju zajedničke interese u održavanju regionalne stabilnosti i međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima, ti se ad hoc aranžmani smatraju “klupskim” i imaju ograničen prihvat među regionalnim državama.

Iz perspektive Kine, kao drugog značajnog aktera u regiji, na ove neformalne i ad hoc sigurnosne aranžmane gleda se s prijezirom jer se smatraju ofenzivnim alatima i mehanizmima za obuzdavanje Kine i sprečavanje njezina zauzimanja “pravog” mjesta u regiji i svijetu. Dakle, iako su AUKUS i QUAD na neki način pokušaj “zaustavljanja jaza” kako bi se riješio problem nepostojanja sigurnosnog okvira u regiji, ograničeni prihvat među regionalnim državama i prijezir Kine znači da se nelagoda i napetosti u regiji nisu smanjile, već povećale.

Za demokraciju nema sluha

Isprepletena dinamika trgovinskih partnerstava, saveza i različitih političkih sustava u azijsko-pacifičkoj regiji predstavlja niz izazova i dilema koje doprinose nelagodi u regiji. Izazovi proizlaze iz različitih pristupa upravljanju i političkim sustavima. Iako Sjedinjene Američke Države naglašavaju demokraciju i slobodu kao temeljna načela, ne pridržavaju se sve zemlje azijsko-pacifičke regije demokratskih vrijednosti. To stvara dilemu za SAD u uravnoteženju svojih strateških interesa i saveza s promicanjem demokratskih vrijednosti. SAD mora održavati osjetljivu ravnotežu između podupiranja demokratskih ideala i održavanja produktivnih odnosa s nedemokratskim zemljama iz ekonomskih i sigurnosnih razloga.

Dok SAD i njegovi saveznici (uključujući EU) nastavljaju formulirati konkurenciju s Kinom u smislu vrijednosti demokracije u odnosu na autoritarizam, to je priča za koju nema sluha u regiji kojom pretežno upravljaju nedemokratski režimi. Izazovima dodatno pridonosi duboka gospodarska međuovisnost s Kinom. Kina se nametnula kao najvažniji trgovinski partner za mnoge azijsko-pacifičke zemlje. Međutim, ovo ekonomsko oslanjanje na Kinu stvara dilemu za zemlje koje cijene svoja strateška partnerstva sa Sjedinjenim Američkim Državama. Suočavaju se s izazovom postizanja ravnoteže između gospodarskih interesa i održavanja svojih saveza i partnerstava sa SAD-om koji doprinose nelagodi u regiji.

Gornji popis ni na koji način nije iscrpan popis izvora nelagode u regiji iako su oni najočitiji, najupadljiviji i najzabrinjavajući u ovom trenutku. Nepotrebno je reći da ono što se događa u indo-pacifičkoj regiji nije neovisno ili izolirano od događaja koji se događaju u drugim dijelovima svijeta. U sljedećih nekoliko godina događaji kao što su rat Ukrajine i Rusije, predsjednički izbori u SAD-u 2024. i gospodarske posljedice pandemije COVID-a pridonijet će tome kako će se ta nelagoda odvijati u istočnoj i jugoistočnoj Aziji.

*Autor je profesor političkih znanosti i međunarodnih odnosa, Sveučilište u Canterburyju, Christchurch, Novi Zeland