Donedavno smo redovno bili suočeni sa slikama utopljenih migranata kako plutaju u vodama koje odvajaju siromašnije zemlje od bogatijih, od Rio Grandea do Sredozemnog mora.

I iako COVID-19 sada dominira u vijestima, izgledno je da će negativne posljedice pandemije za gospodarstvo pogoršati globalne nejednakosti koje pokreću migracije. Brojne zemlje u razvoju do sada se relativno dobro nose s pandemijom s aspekta javnog zdravstva, ali one ne mogu izbjeći njena prelijevanja u gospodarstvo.

Siromašnijim zemljama je više nego ikada potrebna potpora i suradnja naprednih gospodarstava. No razvijene zemlje, preopterećene vlastitim problemima, okreću se prema unutra. Primjera novog političkog okruženja ima u izobilju.

U Sjedinjenim Američkim Državama, sadašnja administracija nedavno je obustavila nove vize H-1B za kvalificirane strane radnike do kraja 2020. i, dok ne bude primorana odustati, prijetila je da će deportirati međunarodne studente koji ove jeseni osobno ne budu prisustvovali predavanjima.

U međuvremenu, donositelji politika u Europskoj uniji hvalili su se da će ambiciozan paket poticaja za COVID-19 biti financiran sukladno s progresivnom europskom gospodarskom vizijom. No, to uključuje granični porez na ugljik koji uopće neće biti progresivan, što će neproporcionalno ići na teret zemljama u razvoju s nižim ekološkim standardima.

Opravdanje protekcionizma

Teško je zamisliti samopravednije opravdanje protekcionizma. Može se samo mjeriti s tvrdnjom američke administracije da je davanje prioriteta “dostojanstvu rada” bilo u pozadini zahtjeva u novom sporazumu između SAD-a, Meksika i Kanade da 40% vrijednosti uvezenog automobila moraju proizvesti radnici koji zarađuju barem 16 dolara po satu.

To nije da bi se naprečac odbacilo pitanje ublažavanja klimatskih promjena ili zaštite radnika. No protekcionističke mjere poput ovih neće imati nikakvog materijalnog utjecaja na ta važna pitanja i naštetit će zemljama u razvoju u ovom trenutku potrebe.

Jedan od najboljih načina da napredna gospodarstva pomognu siromašnijim zemljama je da drže granice otvorenima. Kratkoročno rizici za javno zdravlje mogu iziskivati drakonske mjere u cilju sprječavanja ulaska koronavirusa iz inozemstva.

No dugoročno razvijene zemlje trebale bi odvraćati od restrikcija trgovine i imigracije i poticati tokove kapitala prema gospodarstvima kojima je to najpotrebnije. Zašto bi bogate zemlje trebale pomoći? Moralni argumenti na stranu, zašto one ne bi trebale dati prednost vlastitim interesima, osobito s obzirom na domaće izazove s kojima su trenutno suočene?

Na prvi pogled, čini se da se odgovor na to pitanje nalazi u udžbenicima iz ekonomije: cilj trgovine nije pomoći trgovinskom partneru, već sebi samom. Kad se zemlje specijaliziraju u onome u čemu su najbolje, proizvode učinkovitije, što ima za posljedicu povećanje outputa, veću raznolikost, bolju kvalitetu i niže cijene. Sve zemlje dobivaju. Trgovina nije igra nulte sume.

Slična logika primjenjuje se na imigraciju. Bez obzira na privlačnost tog argumenta, on je u posljednjih nekoliko godina izgubio snagu. Desetljeća hiperglobalizacije učinile su napredna gospodarstva vrlo učinkovitima, ali ta je otvorenost također uzrokovala poremećaj.

Neki sada tvrde da dobici od inkrementalne učinkovitosti koje napredna gospodarstva može ostvariti daljnjom integracijom sa zemljama u razvoju nisu vrijedni poremećaja koji je s njima povezan – osobito s obzirom na prošle neuspjehe donositelja politika da se na zadovoljavajući način uhvate u koštac sa štetnim posljedicama.

Za razliku od toga, u zemljama u razvoju rast i učinkovitost ostaju vrlo neophodni za smanjenje siromaštva i razvoj. Recentni rad kojemu sam bio koautor pokazuje da ništa ne pridonosi održivom smanjenju siromaštva više od trgovine, osobito kad se ona odvija s bogatijim zemljama. Ima još nekoliko razloga zašto napredna gospodarstva imaju interesa pomoći zemljama u razvoju.

Prije svega, postojeće neravnoteže s aspekta demografije i raspodjele bogatstva između bogatih i siromašnih regija čine se dugoročno neodrživima. Medijalna starost u Africi je 18; u Europi je 42, dok je u Sjevernoj Americi 35. Afričko stanovništvo raste 2,5% na godišnjoj razini, što znači da će se udvostručiti do 2050.; godišnji rast stanovništva u Europi i Sjevernoj Americi je 0,06% i 0,6%, tim redosljedom. Prosječan nominalni BDP po stanovnika u Africi 2019. bio je oko 1.900 dolara, dok je u Europi iznosio 29.000 dolara i 49.000 dolara u Sjevernoj Americi.

Ogromna nejednakost nije ništa novoga. No u današnjem svijetu koji je u sve većoj mjeri međusobno povezan, globalno siromašno stanovništvo ima pristup informacijama kao nikada ranije.

Trgovina i mir

Drugo, kao što su istaknuli Montesquieu i Adam Smith u osamnaestom stoljeću, trgovina i mir se međusobno očvršćuju. U dvadesetom stoljeću osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik te naknadno Europske unije, poduprlo je demokraciju i mir u Europi, kao i ekonomski prosperitet.

Promicanje trgovine sa zemljama u razvoju možda neće učiniti napredna gospodarstva znatno učinkovitijima. No pomoći će u očuvanju mira i stabilnosti – što je nedvojbeno njihovo najdragocjenije postignuće tijekom prošlih 70 godina.

Treće, napredna gospodarstva profitiraju od otvorenosti na ostale načine osim od dobitaka inkrementalne učinkovitosti. Primjerice, njemački ekonomski model koji se uvelike temelji na izvozu ovisi o kupovnoj moći ostatka svijeta.

Naposljetku, brojni ljudi u naprednim gospodarstvima željeli bi vidjeti pravedniji svijet u kojem ima više jednakosti i u kojem sudbina neke osobe nije određena mjestom gdje je rođena, kao što ne bi trebala biti određena niti njenim spolom, rasnom pripadnošću, vjerom, etničkom pripadnošću ili spolnom orijentacijom.

© Project Syndicate 2020.