Pola stoljeća nakon kolapsa Bretton Woods sporazuma, kojim su udareni temelji poslijeratne financijske infrastrukture na globalnoj razini, svijet se nanovo našao na prekretnici, no ovoga puta američka strana, čini se, niti ne pomišlja da makroekonomsku stabilnost na domaćem planu pretpostavi prijetnji globalne recesije.

Pozadina snažnog dolara valjda je svima već dobro poznata: na krilima agresivne retorike i intenzivnog rasta kamatnih stopa FED-a, s očitim ciljem zauzdavanja inflacije, te prilično delikatne geopolitičke situacije (a zveckanje nuklearnim arsenalom nedvojbeno spada u tu kategoriju), ogromne količine kapitala potražile su sigurno utočite na američkim financijskim tržištima.

A onda opet, američki je dolar tijekom ove godine demonstrirao svoju moć ponajprije u onom najlikvidnijem segmentu deviznog tržišta, u kojem se trguje valutama najrazvijenijih država svijeta.

Premda cijeli niz analitičara i ovih ili onih autoriteta već mjesecima upozorava na probleme koje bi mogla iznjedriti aprecijacija američke valute, upirući prstom u (siromašnije) zemlje u razvoju kao potencijalno najranjivije, teret dominacije dolara u najvećoj su mjeri ponijele valute poput švedske krune (+22%), britanske funte (+21%) ili japanskog jena (+25%).

Nesvakidašnji jaz između bogatih i siromašnih
Ove potonje, za razliku od zemalja u razvoju, redom krasi vrlo razvijeno domaće tržište kapitala, zbog čega si mogu priuštiti zaduživanje u domaćoj valuti.

Suprotno tome, zemlje u razvoju obilato su koristile mogućnost jeftinijeg zaduživanja u nekoj od etabliranih svjetskih valuta (eliminacijom valutnog rizika), otvarajući time prostora za značajne makroekonomske ravnoteže, budući je uredno servisiranje obveza po izdanim obveznicama u prvom redu uvjetovano stabilnim tečajem domaće valute.

Ukupan iznos zajmova koje Međunarodni monetarni fond drži u svojoj bilanci, kreditirajući financijski ugrožene članice poput Zambije i Pakistana, dosegnuo je u kolovozu rekordnih 140 milijardi dolara (u sklopu ukupno 44 programa potpore).

Uz rekordne brojke već treću godinu zaredom, ukupna će cifra zasigurno i dalje rasti, testirajući kapacitete MMF-a jer je iznos svih dogovorenih zajmova (od kojih neki još čekaju realizaciju) dosegao 268 milijardi dolara. Gledajući stvari u tom kontekstu, rast tečaja dolara od svega 5% u odnosu na vijetnamski dong, 6% u odnosu na kenijski šiling, ili čak pad od 7% u odnosu na urugvajski peso uistinu djeluje nestvarno.

Čak i putanja južnoafričkog randa, najslabije iz kvinteta BRICS valuta (u minusu od 13%), tijekom ove godine djeluje nešto bolje u usporedbi s eurom, jedinim ozbiljnijim konkurentom američkom dolaru.

Dolar otežava borbu protiv inflacije
Nisu, naravno, sve zemlje u razvoju jednako pošteđene glavobolja; zemlje poput Indije, Čilea i Južne Koreje već neko vrijeme intervencijama grozničavo pokušavaju okrenuti odnos snaga u svoju korist.

No investitore ponajviše zaokuplja činjenica da se razvijene zemlje sve teže nose s negativnim posljedicama deprecijacije domaćih valuta, dok monetarne vlasti balansiraju između krhkog gospodarskog rasta, koji nasušno treba stimulativnu monetarnu politiku, te rastuće inflacije, koja iziskuje bitno više kamatne stope.

Ključan problem predstavlja činjenica da deprecijacija domaće valute bitno poskupljuje uvozne sirovine (od energenata do hrane), čime se dodatno povećava pritisak na inflaciju koja je na Starom kontinentu već poprimila dvoznamenkasti oblik. A jednostavna kalkulacija cijene sirove nafte, prevedene u domaću valutu, možda najbolje otkriva razmjere problema.

Padom ispod 80 dolara po barelu prošloga tjedna, cijena WTI barela sirove nafte u odnosu na početak godine bilježi rast od svega 5%. Blagodati nižih cijena već neko vrijeme uživaju američki potrošači, no situacija je na drugoj strani Atlantika bitno drukčija: u Velikoj Britaniji sirova se nafta trenutno dobavlja po cijeni koja je čak 25% skuplja od početka godine, dok je diljem Europe, u zemljama u sastavu zajedničke valute (Hrvatska je također u tom košu), situacija tek neznatno bolja, jer je, i nakon intenzivne korekcije, sirova nafta za 20% skuplja no što je to bio slučaj početkom godine.

U takvim okolnostima, epilog nezadrživog napredovanja dolara i ne iznenađuje previše: od četiri najveće ekonomije svijeta (nakon američke), čak tri su, na različite načine, intervenirale na deviznom tržištu, pokušavajući barem usporiti intenzitet nepovoljnog trenda.

U nedostatku koordinirane intervencije
Velika Britanija je to učinila nakon paničnih reakcija ulagača po objavi detalja najavljene promjene smjera u fiskalnoj politici pod dirigentskom palicom nove premijerke, zbog čega se tečaj GBP/USD spustio na najnižu razinu u povijesti (1,04 dolara) i korak do paritetne razine.

Kina se odlučila na nešto suptilniji pristup, kako i priliči “planskoj privredi”, upozoravajući špekulante da se ne igraju s vatrom jer bi moglo završiti kobnim posljedicama po njih. Bitno je otežala klađenje na pad vrijednosti yuana, a usto može i neizravno upravljati tečajem, instrukcijama najvećim bankama u državnom vlasništvu

Japan se, pak, nije previše zamarao detaljima: ministarstvo financija je po prvi puta od 1998. godine, autoriziralo (po svemu sudeći rekordnu) intervenciju tešku 20 milijardi dolara koja, osim kratkotrajnog šoka, zasad nije postigla željeni učinak.

Drugog izbora baš i nema: središnja banka jedna je od rijetkih koja ustrajno provodi ekspanzivnu monetarnu politiku s ciljem oživljavanja inflacije (i gospodarskog rasta), pa rastući kamatni diferencijal u korist dolara pokušava kompenzirati izravnim intervencijama na deviznom tržištu, makar time zapravo tek kupuje vrijeme, u nadi da će stimulativna monetarna politika u bližoj budućnosti donijeti željene rezultate.

U sva tri primjera zapravo je riječ o improvizaciji koja drži vodu tek neko vrijeme; FED i Bijela kuća su jedini akteri koji mogu značajnije promijeniti odnos snaga na tržištu, i jedini koji zasad ne pokazuju nikakav interes za rješavanje globalnog problema.

Stoga je pravo pitanje do koje mjere su Jay Powell, guverner FED-a, te Janet Yellen, ministrica financija, spremni ignorirati jačanje dolara i držati se zacrtanog kursa, usredotočeni na domaća zbivanja.

Navodno su o tome pripravni pregovarati tek u slučaju većeg kaosa na financijskim tržištima, koji bi mogao ozbiljnije ugroziti i američki financijski sustav (i tako privući pažnju prosječnog birača).

Zbog toga većina promatrača drži kako je vjerojatnost koordinirane intervencije na tržištu još prilično mala, iako je svima očito da jednostrani stav gura ostatak svijeta u recesiju (koju će se poput bumeranga prije ili kasnije obiti o glavu i američkom korporativnom sektoru).

Maurice Obstfeld, nekadašnji glavni ekonomist MMF-a, misli da bi se dolar možda mogao ukrotiti koordiniranom akcijom podizanja kamatnih stopa (i suzdržanošću FED-a), upozoravajući pritom na moguće razorne posljedice nastavka aktualnog trenda.

Sporazum poznatiji pod nazivom Plaza Accord, sklopljen 1985. godine, svojedobno je otvorio prostora zajedničkoj intervenciji: dolar je tada bio još snažniji, no slabija domaća valuta doista je bila u američkom interesu.

Danas, pak, netom uoči izbora za Kongres i Senat, inflacija (iz perspektive birača) figurira kao ključan problem koji slabiji dolar može dodatno pogoršati. I zato se, barem do daljnjega, možemo nadati tek glasnim verbalnim intervencijama brojnih dužnosnika koje ništa bitno ne mijenjaju na stvari. Zasad ništa ne stoji na putu moćnom
dolaru.