Niti europska javnost niti europski politički i poslovni vođe u potpunosti ne shvaćaju prijetnju koju predstavlja Kina pod vodstvom Xi Jinpinga. Iako je Xi diktator koji se koristi najnovijom tehnologijom u cilju uspostavljanja potpune kontrole nad kineskim društvom, Europljani smatraju Kinu prije svega važnim poslovnim partnerom.

Oni ne mogu shvatiti da, otkad je Xi postao predsjednikom i glavnim tajnikom Središnjeg komiteta Komunističke partije Kine (CPC), on je uspostavio režim čija su vodeća načela dijametralno suprotna vrijednostima na kojima je utemeljena Europska unija.

Žurba za prihvaćanjem Xija veća je u Velikoj Britaniji koja je u postupku napuštanja Europske unije nego u samoj Uniji. Premijer Boris Johnson želi distancirati Veliku Britaniju od Europske unije koliko god je to moguće i izgraditi slobodno tržišno gospodarstvo nesputano regulativom EU.

Nije izgledno da će on uspjeti jer je EU spremna poduzeti protumjere prema tipu deregulacije koji, čini se, Johnsonova vlada ima na umu. No, u međuvremenu, Velika Britanija smatra Kinu potencijalnim partnerom, u nadi da će ponovno uspostaviti partnerstvo koje je bivši ministar financija George Osborne gradio između 2010. i 2016. godine.

Trumpova administracija, za razliku od američkog predsjednika Donalda Trumpa osobno, postigla je znatno bolje uspjehe u upravljanju vlastitim vezama s Kinom. Ona je razvila dvostranačku politiku koja je proglasila Kinu strateškim suparnikom i stavila tehnološkog diva kompaniju Huawei i nekoliko drugih kineskih kompanija na takozvani popis entiteta, koji zabranjuje američkim kompanijama trgovanje s njima bez posebnog vladinog dopuštenja.

Na popisu 500 najvećih
Samo jedna osoba može nekažnjeno prekršiti to pravilo: sam Trump. Nažalost, čini se da on čini upravo to stavljanjem kompanije Huawei za pregovarački stol s Xijem. Od svibnja 2019., kada su je SAD stavile na popis entiteta, Ministarstvo trgovine SAD-a odobrilo je kompaniji Huawei nekoliko izuzeća u trajanju po tri mjeseca kako bi se izbjegle nepotrebne poteškoće za američke dobavljače komponenti te kompanije. Huawei je vrlo neobična i s nekih aspekata jedinstvena kompanija.

Njen osnivač, Ren Zhengfei, stekao je svoje tehničko obrazovanje djelomično kao član inženjerije Narodnooslobodilačke vojske i Narodnooslobodilačka vojska postala je jedan od njegovih prvih velikih klijenata. U vrijeme osnivanja kompanije Huawei 1987. godine, sva se kineska tehnologija uvozila iz inozemstva i Ren je sebi postavio cilj obrnutog inženjerstva strane tehnologije uz pomoć lokalnih istraživača.

Postigao je uspjeh koji je nadmašio njegove najluđe snove. Do 1993. godine, kompanija Huawei izbacila je na tržište najsnažniji telefonski prekidač u Kini. Potom je ta kompanija sklopila ključni ugovor s Narodnooslobodilačkom vojskom u cilju izgradnje prve nacionalne telekomunikacijske mreže.

Tada se okoristila vladinom politikom usvojenom 1996. usmjerenom na promicanje domaćih proizvođača telekomunikacijske opreme, što je također značilo isključenje strane konkurencije. Do 2005. izvoz kompanije Huawei premašio je prodaju koju je ona ostvarila na domaćem tržištu, a 2010. godine kompanija Huawei uvrštena je u popis 500 najvećih kompanija na globalnoj razini časopisa Fortune.

Nakon dolaska Xija na vlast, kompanija Huawei izgubila je svu autonomiju koju je uopće mogla imati. Kao i bilo koja druga kineska kompanija ona mora slijediti naredbe Komunističke partije Kine. Do 2017. to je bio implicitan dogovor, a po usvajanju Nacionalnog zakona o obavještajnim službama te godine, to je postala formalna obveza.

Optužbe za špijunažu
Ubrzo nakon toga, jedan zaposlenik kompanije Huawei bio je upleten u špijunski skandal u Poljskoj i kompanija je također optužena za ostale slučajeve špijunaže. No, špijunaža nije najveća opasnost za Europu. Učiniti europsku najvažniju infrastrukturu ovisnom o kineskoj tehnologiji znači otvoriti vrata ucjenama i sabotaži.

Jasno mi je da pod predsjednikom Xijem Kina predstavlja prijetnju vrijednostima na kojima je utemeljena Europska unija. Očito je da to nije jasno vođama država članica Europske unije, niti vodećima u industriji, osobito u Njemačkoj.

Europska unija suočena je s ogromnim izazovom: tiha proeuropska većina je progovorila, izjavivši da se poglavito brine po pitanju klimatskih promjena, ali države članice se međusobno sukobljavaju po pitanju proračuna i više su usredotočene na umirivanje predsjednika Xija nego na održavanje transatlantskih odnosa.

Umjesto vođenja uzaludne bitke protiv dominacije kompanije Huawei na tržištu 5G komunikacija, SAD i EU ili sama Europska unija trebale bi surađivati u izgradnji tvrtki Ericsson i Nokia kao održivih konkurenata. Predsjednik Xi sastat će se čelnicima država i vlada 27 država članica Europske unije na summitu EU-Kina koji će se održati u Leipzigu u rujnu.

Europljani trebaju shvatiti da će mu to donijeti toliko potrebnu političku pobjedu osim ako ga ne budu ispitivali o njegovom neuspjehu po pitanju podupiranja ljudskih prava, osobito u Tibetu, Xinjiangu i Hong Kongu i smatrali odgovornim za to pitanje.

© Project Syndicate, 2020.