Udruženja malih i srednjih poduzetnika Francuske prva su nakon izbora izašla van sa strahovima da će nova lijeva vlast negativno djelovati na poslovanje, a te bojazni nastavile su se među ekonomistima, makar im francuski mediji, zauzeti nejasnoćama oko buduće prirode vlasti za sada pridaju manje važnosti.

Međutim, onaj kojeg se svi boje zbog radikalizma, Jean-Luc Mélenchon, sigurno neće biti francuski premijer, nego će to mjesto zauzeti netko umjereniji. Više, kako se to u pariškim lijevim krugovima kaže – “softsoc”, mekši socijalist ili čak socijaldemokrat.

Za pet do sedam dana, lijeva koalicija, odnosno Nova narodna fronta, izaći će s imenom novog premijera Francuske, kojeg će predsjednik Emmanuel Macron prije ili kasnije prihvatiti. Francuski predsjednik htio bi da se Olimpijske igre koje počinju 27. srpnja u Parizu održe dok on drži sve konce u rukama. Ali neće sve ovisiti o njemu, nego i o pritisku javnosti.

Sličniji Ciprasu
Najranije bi se nova vlada mogla formirati za dva tjedna ili mjesec dana, a najkasnije početkom listopada. Mélenchon otpada jer se ne može nametnuti kao najbolji izbori niti svima u svojoj stranci Nepokorena Francuska, a kamoli partnerima u lijevoj koaliciji.

Ovi “softsoc”, iz redova Socijalista, pa i Zelenih, nude umjereniji, kejnezijanski ekonomski program, koji će iritirati ostale u Europskoj uniji inzistiranjem da se pravo na mirovinu stječe sa šezdeset godina, kad je, to je objašnjenje, građanin u punoj snazi i zdravlju, i može se posvetiti sebi s mirovinom-rentom koja mu omogućava dobar život.

Inače, svi su predsjednici zadnjih dvadesetak godina bezuspješno pokušali podignuti prag odlaska u mirovinu na 64 godine. Ipak, koliko god budući premijer bio “soft”, naginjat će lijevim rješenjima.

Mnoge reforme koje traži Unija, bit će zaustavljene, što bi moglo, upozorava i Standard & Poor’s, dovesti do smanjenja rejtinga francuske ekonomije. Za usporedbu, čini se, novi francuski premijer bit će manje sličan Keiru Starmeru u Velikoj Britaniji, a više, ako ga netko sjeća, Aleksisu Ciprasu, nekadašnjem lideru grčke Syrize, koji je, doduše, iz mjeseca u mjesec, omekšavao.

Ideološka podjela nakon izbora, na jasno lijevo i na jasno desno, situacija je koju Francuska poznaje i u takvim rezovima osjeća se dobro. Razlika je da sad društvo nije podijeljeno pola-pola, nego je između i dovoljno je prominetan politički centar.

Samo Mbappé i reperi
Mogućnosti za koaliranje su otvorene, ali ideološke linije su kao rovovi, i smatraju se ozbiljnim granicama koje treba poštovati. Također, partije jako poštuju same sebe. Dvije su lekcije iz ovih izbora, jedna se tiče ljevice, druga desnice.

Iako Socijalisti i Zeleni zajedno imaju više glasova od Melenchona, Nepokorena Francuska dobila je najviše glasova, a on je vjerojatno najzaslužniji za to da je ljevica, usprkos svim predviđanjima, završila kao relativni pobjednik. Jedan od razloga bio je taktičko glasanje na lokalnim razinama, ali jednako bitan bio je da je Nepokorena Francuska uspjela mobilizirati doseljeničku populaciju druge, treće, četvrte generacije, koji nikada dosada nisu glasali, jer su to smatrali gubljenjem vremena.

Govorimo o pregrađima gradova. Primjerice, samo oko Pariza živi nekoliko milijuna ljudi koji su nominalno Francuzi, ali su zapravo u međuprostoru rezerviranom za građane drugog i trećeg reda. Prije dvadesetak, tridesetak godina, obrazovanje je predstavljalo stazu kojom se moglo izaći iz predgrađa i steći afirmaciju. Ali, nakon stalnog nazadovanja školstva, i taj je put prekinut. Jedini koji su se spasili bili su sportaši kao Kyliana Mbappéa. Ili reperi.

Upravo preko njih, pogoto preko muzike, mobilizirana su predgrađa. U prigodnim stihovima talentiranih repera koji su dizali predgrađa na izbore, uz poziv da se zaustavi krajnja desnica, ima i tragova teorija zavjere, ali i antisemizma.

Međutim, činjenica je da su se pokrenuli, i da će biti jako loše ako se taj moment građanske svijesti potare. Imajući to u vidu, vjerojatno će neki elementi Mélenchonovog programa ostati, a to će biti snažna podrška Palestinskoj državi, kakva god bila, uz, primjerice, zanemarivanje strahova francuskih Židova.

Nova vlast donekle će utažiti nezadovoljstvo, pa i bijes, imigrantske populacije ili potomaka imigrantske populacije, što je na dulje staze iznimno bitno.

Kao da su ih pljunuli
Doduše, istina je da će zanemarivanje strahova onih koji su glasali za Nacionalno okupljanje Marine Le Pen, dovesti do bijesnih ispada s te strane. To je istina desnice, koja se, riječima jednog vozača tramvaja koji se javio u televizijski program, osjećaju kao da im je netko pljunuo u lice.

Francuska desnica je provincija u kojoj žive radnici i obrtnici, i to sve lošije, a francuska ljevica su gradovi, ili, kako je pokazao Mélenchon svojom mobilizacijom – imigrantska predgrađa. To je, dakle, scena na kojoj će se odvijati život u Francuskoj, a elite će nastojati da se ne ispadne iz tračnica, makar će se tek za desetak dana znati gdje Francuska smjera.