Interkontinentalni low cost letovi su već neko vrijeme sveti gral zrakoplovne industrije i očekuje se da će onaj tko prvi pronađe uspješni poslovni model doslovce uništiti konkurenciju. Prvi korak u tom smjeru napravio je američki Southwest Airlines, inače najveći svjetski niskobudžetni prijevoznik.

Za sada se ipak ne radi o klasičnim intekontinentalnim letovima koji bi povezivali Ameriku s Europom ili Azijom već samo Sjedinjene Američke Države s otočnim karipskim državama. Od početka srpnja Southwest leti za Bahame, Jamajku te Arubu. Za sada će postojati svakodnevne i noćne low cost linije iz američkih gradova Atlanta, Baltimore i Orlando. Kako piše američki dnevnik USA Today, konkurencija u SAD-u pažljivo promatra ovaj poslovni eksperiment i vjerojatno će vrlo brzo uslijediti odgovor, naravno, ukoliko se Southwestova procjena ne pokaže kao potpuno promašena. Iako za sada još nema službenih najava prema kojim bi sljedećim destinacijama niskobudžetna kompanija sa sjedištem u Dalasu mogla letjeti, spominju se Havaji, Kanada te Aljaska. Dakle, Europa i Azija nisu još niti u nagađanjima. Razlike u cijenama karata su su već vidljive. Za primjer smo uzeli željeni termin leta od 1. kolovoza za odlazak iz Atlante u Montego Bay na Jamajci, a povratak je sedam dana kasnije.

Na toj relaciji lete gotovo sve američke zrakoplovne kompanije i najjeftinija karta koju smo uspjeli pronaći je bila 532 dolara kod Delte, a malo skuplji je US Airwais. S druge strane, Southwest nudi kartu za istu destinaciju i za isti termin za 474 dolara. Iako se već dugo spekulira o intekontinentalnim letovima između Europe i Sjeverne Amerike, za sada je to još uvijek u sferi znanstvene fantastike. Najveći europski lowcoster, irski Ryanair već je u nekoliko navrata najavljivao, pa ubrzo demantirao, da planira povezati Atlantik. Početkom ove godine, neposredno nakon što je intekontinentalni iskorak najavio Southwest Airlines, oglasili su se i iz Ryanaira. Londonski dnevnik Independet prenio je riječi  Michaela O'Learya, predsjednika irskog niskobudžetnog prijevoznika, koji je najavio da će se "preko bare" moći letjeti već za 10 eura u jednom smjeru.

Tu mogućnost je O'Leary uvjetovaoo nabavkom većeg broja velikih zrakoplova koji mogu dosegnuti istočnu obalu SAD-a. Prema tadašnjoj kalkulaciji, Ryanair bi nudio letove za Boston i New York po cijeni već od 50-ak eura. Putnici bi dodatno trebali platiti sve ostalo, od obroka do prtljage. Za usporedbu, trenutno se zrakoplovne karte na relaciji London – New York, operatora British Airwais, za već prije spomenuti period od 1. do 7. kolovoza nude za 635 eura. Rynovi zrakoplovi bi letjeli iz 12 do 14 glavnih europskih gradova u isto toliko glavnih odredišta u SAD-u. "Možemo zaraditi na letovima od 99 centi u Europi,  a svako sjedalo, naravno, ne bi stajalo deset eura nego bi trebalo biti mnogo sjedala za biznis-klasu ili premium" kazao je O'Leary.

No, već mjesec dana kasnije, u veljači, šef Ryanaira Michael O'Leary otklonio je mogućnost da taj irski niskotarifni avioprijevoznik za sada uvede jeftine prekooceanske letove i to zbog velike konkurencije zaljevskih aviokompanija poput Emiratesa i Etihada čije masovne narudžbe dižu cijene velikih zrakoplova koji su nužni za interkontinentalne letove. Iako je O'Leary kazao kako trenutno ne postoji mogućnost da Ryanair uvede prekooceanske letove, najavio je kako bi tu poslovnu priliku mogla iskoristiti neka "sestrinska kompanija" u budućnosti, ali samo u slučaju da neki od zaljevskih avioprijevoznika "posrne" u idućih nekoliko godina.

Nema velikog obrtaja
Iako bi svi željeli letjeti u Ameriku za nekoliko desetaka eura, svima koji su iole upoznati s problematikom zrakoplovne industrije, jasno je da su kontinentalni i interkontinentalni letovi dvije sasvim različite stvari. Niskobudžetne kompanije grade svoj princip poslovanja na velikom obrtaju zrakplova – dok avion neke nacionalne kompanije dnevno odradi možda četiri leta, lowcoster ih napravi osam do 10. Naravno da tada padaju i troškovi po jedinici sjedala i da letovi mogu biti jeftini. Činjenica je da lowcosteri najčešće koriste samo jedan tip zrakoplova zbog jeftinijeg održavanja i felksibilnosti izmjene posada – najčešće Boeing 737.  No, govorimo o letovima unutar kontinenta, konkreno Europe, gdje najdulji let ne traje duže od tri sata, a većina njih je na razini od 1-1,5 sati. S druge strane, prekoocenski letovi, npr. Frankfurt – New York, traju šest do 10 sati. Naravno da je zrakoplov koji ide na takve letove puno veći, kompleksniji i skuplji. Isto tako, ako lowcoster može povezati, npr. Zagreb i Pariz, možda i 10 puta dnevno, teško je za očekivati da isti zrakoplov sa istom posadom može napraviti više od jedne ili dvije ture na relaciji Pariz – New York. 
 

Kompleksno, ali izvedivo
Bivši direktor Zračne luke Zagreb i sadašnji konzultant za avioindustriju Boško Matković naglašava da low cost biznis karakteririziraju izravni letovi, bez presjedanja, a takve letove je teško napuniti. "Postoji veliki broj hubova na koje se dovoze putnici i onda se s njima konsolidiraju interkontinentalni letovi. Nisam siguran koliko bi bilo moguće svakodnevno napuniti zrakoplov npr. Chicago – Prag", kaže Matković. No, slaže se da veliki igrači, što Southwest i Ryanair svakako jesu, imaju veliku mrežu aerodroma i veliki kapital te da bi oni mogli to na neki način realizirati. Na njegovom tragu je i Srećko Šimunović, čelnik Croatia Airlinesa, a sada u konzultantskim vodama, koji također smatra da tu ima puno problema, ali da je izvedivo – ne po "kontinentalnim" low cost cijenama, ali svakako jeftinije od postojećih prijevoznika . "Southwest je najstarija i najveća niskobudžetna zrakoplovna kompanija u svijetu. Ako su našli model – niže cijene karata uz manji komfor putnika na sekundarnim aerodromima, sve je moguće. Oni su nedavno zakupili veliki broj slotova na njujorškoj LaGuardiji i izvjesno je da ih planiraju koristiti za letove prema Europi.", kaže Šimunović. 

Southwest Airlines

Niskobudžetni pionir

Southwest je osnovan 1967. godine, a letjeti u niskobudžetnom segmentu je počeo 1971. To je tvrtka koja je bila poznata, osim po low cost principu poslovanja, po tome da je letjela samo unutar kontinentalnog dijela SAD-a. Trenutno operiraju preko 14 hubova diljem Sjedinjenih Država na 92 destinacije. Njihov glavni zrakoplov je Boeing 737, a tome svjedoči i činjenica da od ukupne flote te kompanije od 600 zrakoplova, čak 550 njih je tpa Boeing 737. Tvrtka zapošljava 45 tisuća ljudi, a lanjski prihod im je premašio 17,7 miijardi dolara. Upravo je u tijeku gradnja njihovog novog sjedišta na zračnoj luci u Houstonu u Teksasu. Prvo čovijek kompanije, CEO Gary Kelly, istaknuo je kako se radi o riziku, no da su zbog žestoke konkurencije morali napraviti novost i nakon više od 40 godina fokusa na domaćem tržištu izaći i u inozemstvo. "Bili smo prvi u low costu kada su nam se svi smijali. Ne vidim zašto ne bi sada mogli uspjeti i s ovim novim poslovnim modelom", kazao je Kelly prilikom predstavljanja letova za Karibe.

Niža cijena, manji komfor

Stajaća mjesta u zrakoplovima

Iako se za sada to događa eksperimentalno samo u Kini, stajeća mjesta u zrakoplovima bi mogla uskoro postati praksa većine niskobudžetnih operatera. Tu je mogućnost prvi svojevremeno spomenuo kontroverzni Michael O'Leary, vlasnik niskotarifne zrakoplovne kompanije Ryanair sa sjedištem u Irskoj. On je najavio da namjerava u svoje zrakoplove uvesti stajaća mjesta kako bi povećao profit i smanjio troškove prijevoza. Glavna zapreka ovom poslovnom modelu, koji bi pojeftinio zrakoplovne karte, ali još više povećao profit aviokompanijama, su regulatori koji se boje da bi time bila ugrožena sigurnost.