Islandski turistički radnici u digitalnim nomadima vide priliku za oživljavanje zamrlog turizma. No, vrata su otvorena samo dobro plaćenim stručnjacima što sugerira da će nakon pandemije Island napustiti model masovnog turizma. Početkom studenog Island je u tišini uveo izmjene u procesu odobravanja viza za radnike izvan europskog schengenskog prostora koji rade na daljinu. Izmjenama je omogućeno da Amerikanci te svi građani država koji za ulazak na Island inače ne trebaju vizu mogu ostati u „zemlji leda i vatre“ najviše šest mjeseci u komadu, unatoč činjenici da na otok nije jednostavno ući zbog procedure suzbijanja širenja koronavirusa.

Čitanje ‘sitnih slova’

Naime, putnici koji dolaze na Island moraju u dvotjednu samoizolaciju. Alternativa je dvostruko testiranje na COVID-19 uz samoizolaciju od pet do šest dana. No, državljani SAD-a i Kanade trenutno ne mogu doći na Island jer su vanjske schengenske granice za njih zatvorene. No, u izmjenama postupka odobravanja viza digitalnim nomadima valja pročitati i „sitna slova“, a ona kažu da vizu mogu dobiti samo oni koji godišnje zarađuju šesteroznamenkasti iznos. „Ideja je u privlačenju visokoplaćenih stručnjaka iz Silicijske doline i San Francisca kako bi novac trošili ovdje“, ističe za Bloomberg Asta Gudrun Helgadottir, članica Piratske stranke koja se zalaže za izravnu demokraciju te nekadašnja članica tamošnjeg parlamenta. Iako stranci koji ostaju u zemlji nekoliko mjeseci tehnički nisu turisti, islandska se vlada nada da će oni useliti u prazne apartmane koji se nude na Airbnb-u, popuniti restorane i trošiti prilikom vikend izleta u islandsku divljinu.

Valja naglasiti kako se Island nije prvi dosjetio da privlačenjem digitalnih nomada ublaži pad turističkih prihoda uslijed koronakrize. Istovjetnu strategiju koriste i Bermuda, Barbados, Kajmanski otoci i Estonija. Međutim, Island se izdvaja po tome što cilja isključivo bogate stručnjake. Dok vizu za digitalne nomade na Bermudi može dobiti svatko tko uplati 263 dolara naknade, Island zahtijeva dokaz o mjesečnoj plaći u protuvrijednosti najmanje milijun kruna, odnosno 7360 dolara.

Na godišnjoj razini plaća ne smije biti manja od 88.000 dolara. K tome, islandske vlasti zahtijevaju i uplaćivanje zdravstvenog osiguranja. Vlada nije bila voljna medijima detaljnije obrazložiti motive izmjena. Međutim, tamošnji analitičari smatraju da je uvođenjem imovinskog cenzusa cilj ograničiti broj useljenika, time i smanjiti mogući pritisak na zdravstveni sustav te spriječiti da digitalni nomadi konkuriraju na tržištu rada domaćim radnicima.

Žele zadržati pad

Međutim, to sugerira i kako će islandski turizam izgledati u budućnosti: manje fokusiran na masovne dolaske, više usmjeren na goste dubljeg džepa.

Naime, desetljeće strelovitog rasta turizma na Islandu kulminiralo je 2018. kada je otok posjetilo 2,3 milijuna turista, a broj stranih gostiju bio je sedam puta veći od broja stanovnika. No, ove godine je broj turista pao za 79 posto. Iako se sličan pad dogodio i u drugim turističkim zemljama, Island ga za razliku od njih – želi zadržati. Primjerice, Einar Saemundsen, direktor nacionalnog parka Thingvellir, tvrdi kako namjerava ograničiti broj posjetitelja. Zaokret se već vidi i u projektima novih hotela. Već se gradi nekoliko resorta izvan urbanih cjelina, a investitori ističu kako takvi projekti mogu biti održivi samo ako privuku goste velike platežne moći.