“Alain Fabien, Anouchka, kao i (njegov pas) Loubo, s neizmjernom tugom objavljuju odlazak svog oca. Mirno je umro u svom domu u Douchyju, okružen djecom i svojom obitelji. Obitelj vas moli da poštujete privatnost, u ovom iznimno bolnom trenutku žalosti”, stoji u priopćenju za javnost.

Nakon duge karijere koja mu je donijela legije obožavatelja i mnoge protivnike francuski glumac Alain Delon, koji je umro u noći na nedjelju, iza sebe ostavlja bogatu filmsku ostavštinu, uključujući neke od velikih klasika svjetske kinematografije, piše France 24.

Mračan glumački stil, sadržan u izgledu koji mu je priskrbio nadimak “anđeosko lice”, karakterizirao je njegov opus iako je Delonov ugled ponekad bio narušen njegovim često burnim privatnim životom.

Ubrzo nakon što je stekao slavu prvim filmskim ulogama, Delonu su se udvarali neki od najvećih autora europskog filma, koji će mu dati ulogu u nekim od najcjenjenijih djela u povijesti kinematografije.

Godine 1960. talijanski filmaš Luchino Visconti dao mu je ulogu u filmu Rocco i njegova braća  dubokom socrealističkom djelu o mukama obitelji iz ruralne južne Italije, dok se pokušavaju probiti na industrijski sjever – što je okrunjeno glavnom nagradom na Venecijanskom filmskom festivalu.

Dvije godine kasnije, još poznatiji talijanski redatelj Michelangelo Antonioni angažirao je Delona u Pomrčini što je donijelo još jednu veliku nagradu žirija, ovaj put na Filmskom festivalu u Cannesu.

Godine 1963. Delon je glumio  u Leopardu, Viscontijevoj raskošnoj adaptaciji remek-djela Leopard Giuseppea Tomasija di Lampeduse i osvojena je Zlatna palma.

Iste godine Delon je prvi put radio s glumcem Jeanom Gabinom u filmu Melodije u suterenu, gdje zvijezda u usponu i etablirana ikona velikog ekrana glume kriminalni dvojac koji planira pljačku kasina u Cannesu.

Najpoznatiji anglofonoj publici po ulozi inspektora Maigreta Georgesa Simenona Gabin je poslužio kao model Delonu.

Melodije u suterenu ne samo da su dobile pohvale kritičara, već su ostvarile i komercijalni uspjeh – prodanih 3,5 milijuna ulaznica.

Međutim, kada se Delon pokušao plasirati na najveće tržište – ono američko njegova tri holivudska filma doživjela su komercijalne neuspjehe, unatoč velikim zvijezdama poput Deana Martina.

Neinspiriran projektima koji su mu naknadno predloženi, francuska se zvijezda vratila u Europu.

Po povratku u Francusku, Delon se ponovno povezao s nekim starim znancima.

Godine 1969. on i njemačko-francuska glumica Romy Schneider  s kojom je bio u vezi od 1959. do 1963. glumili su u filmu Bazen. Te se godine također ponovno udružio s Gabinom i Henrijem Verneuilom, redateljem filma  Melodije u suterenu u francuskom gangsterskom filmu Sicilijanski klan.

Ali, tek je suradnja s velikanom Jean-Pierreom Melvilleom dovela do najupečatljivijeg filma u Delonovoj karijeri: neo-noir remek-djela Samuraj u kojem je njegov izgled “anđeoskog lica” bio snažan kontrast s ulogom usamljenog, metodičnog ubojice.

Delon i Melville su zajedno snimili još dva filma, Crveni krug i Policajac – oba odišu izrazito mrzovoljnim ozračjem.

U isto vrijeme, Delon je počeo preuzimati producentske uloge, da bi na kraju producirao četrdesetak filmova tijekom svoje karijere. Godine 1981. uzeo je ulogu redatelja, za kriminalistički triler Pour la peau d’un flic.

Režirao je još jedan film, Le Battant, 1983.

No unatoč nedvojbenom profesionalnom uspjehu, nad Delonom je od 1968. visio oblak sumnje.

Te godine njegov tjelohranitelj Stevan Marković pronađen je mrtav na smetlištu.

Naknadno je pronađeno Markovićevo pismo njegovu bratu u kojem je pisalo: “ako poginem, za to su 100 posto krivi Delon i njegov kum Francois Marcantoni” (korzikanski gangster).

Iako je policija dugo sumnjala u njihovu umiješanost u Markovićevo ubojstvo, Delon i njegova tadašnja supruga Nathalie nikada nisu procesuirani.

Do kraja osamdesetih Delon je iza sebe imao već tridesetogodišnju karijeru. Ali unatoč svim hvalospjevima koje je proizveo taj opus  imao je sve veći broj neuspjeha kako je napredovao u kasnoj fazi svoje karijere.

Nakon nekoliko neuspjeha Delon je 1997. najavio povlačenje iz kinematografije, iako je nastavio s povremenim ulogama.

Ipak, u tom je razdoblju nagrađen nekim od najprestižnijih nagrada koje političke i kulturne institucije mogu dodijeliti.

Godine 1991. tadašnji francuski predsjednik Francois Mitterrand proglasio ga je vitezom Legije časti. Četrnaest godina kasnije, Mitterrandov nasljednik Jacques Chirac uzdigao ga je u čin zapovjednika zbog njegovog “doprinosa umjetnosti svjetskog filma”.

Nije ga samo francuska država okitila počastima. Godine 1995. Berlinski filmski festival dodijelio mu je Zlatnog medvjeda za životno djelo.

Zatim mu je 2019. Filmski festival u Cannesu dodijelio Počasnu palmu.

Canneska odluka da mu se oda počast izazvala je buru posebno feminističkih organizacija koje su ga kritizirale zbog javnih “rasističkih, mizoginih i homofobnih” izjava.

Veliki dio javnosti već se tada otuđio od Delona, ​​čije su navodne veze s kriminalnim podzemljem, navodno prijateljstvo s bivšim čelnikom Nacionalne fronte Jean-Marie Le Penom i reakcionarne izjave o ženama i homoseksualcima znatno utjecale na njegovu reputaciju, piše France 24.

Godine 2008. godine posljednji se put pojavio na velikom platnu, u  komediji Asterix na Olimpijskim igrama.

Unatoč tome što je bio kontroverzan lik, Delon ostaje ikona u umjetničkim krugovima, s eklektičnim nizom istaknutih ličnosti, uključujući Sofiju Coppolu, Quentina Tarantina, Madonnu i Marianne Faithfull, koje su mu nastavile odavati počast.

U francuskoj popularnoj kulturi još uvijek ga se smatra jednim od divova svjetskog filma, zahvaljujući hipnotičkoj, zagonetnoj ljepoti njegovih izvedbi.

Čini se da je Delon bio svjestan svog statusa ikone, s obzirom na njegovu povremenu sklonost da sebe naziva u trećem licu.

Ali progovorio je u prvom licu kada se osvrnuo na svoju karijeru dok je primao Počasnu palmu: “Kada sam započinjao karijeru, znao sam da je najteže trajati, a izdržao sam 62 godine. Sada znam da je najteže otići, jer znam da ću to učiniti”, rekao je u suzama.