Početkom godine kad je bolest Covid-19 harala Wuhanom u Kini i počela zahvaćati Zapad, upozorio sam da će se kriza vjerojatno ponoviti diljem većeg dijela razvijenog svijeta, sa značajnim dugoročnim posljedicama po sve nas. To se predviđanje, nažalost, pokazalo točnim.

Od sredine listopada, Indija je na putu da prestigne Sjedinjene Američke Države kao zemlju s najvišim ukupnim brojem slučajeva bolesti Covid-19, a Latinska Amerika zabilježila je najveći broj smrti od bilo koje regije svijeta.

Svjetska banka upozorava da bi pandemija mogla gurnuti oko 50 milijuna ljudi u Aziji i oko 30 milijuna ljudi u Africi u ekstremno siromaštvo samo ove godine. Ako do toga dođe, bit će to prvi put u više od dva desetljeća da se povećala globalna stopa ekstremnog siromaštva.

Kriza uzrokovana bolešću Covid-19 također je ubrzala ostale zabrinjavajuće pomake koji su već bili u tijeku, uključujući eskalaciju tenzija između SAD-a i Kine, rastući protekcionizam te ugljično intenzivni oporavak koji se smatra prijetnjom svjetskoj borbi protiv klimatskih promjena. Svi ti trendovi dodatno će otežati postizanje razvojnog programa usvojenog prije pandemije.

Na globalnoj razini, izazov je posvuda osigurati zaštitu ranjivih skupina. Ako to ne uspije, ući ćemo u puno opasniji svijet i izgledi za robustni globalni gospodarski oporavak bit će ozbiljno umanjeni.

Znam iz iskustva koliko je važan ovaj trenutak. Čak i usred globalne financijske krize prije jednog desetljeća, moja vlada ostala je nepokolebljiva u opredjeljenju za povećanje australskog proračuna za stranu pomoć za 0,5% bruto nacionalnog dohotka.

Nažalost, ta je promjena odgođena i australska strana pomoć od tada je spala na manje od pola te razine, što je najniža razina ikada. Pohvalno je da je vlada britanskog premijera Davida Camerona postupila na sličan način u 2013., ozakonivši, čak i usred strogih mjera štednje koje su uslijedile, opredjeljenje za stranu pomoć od 0,7% bruto nacionalnog dohotka, što se je tada tražilo Milenijskim razvojnim ciljevima Ujedinjenih naroda.

Čak i ranije, na vrhuncu krize u travnju 2009., moja vlada radila je s vladom britanskog premijera Gordona Browna da bi osigurala da najveća svjetska gospodarstva reafirmiraju svoje opredjeljenje za postizanje Milenijskih razvojnih ciljeva unatoč krizi.

Zanemarene razvojne potrebe

Kao oni koji kontroliraju potrošnju, zakonodavci trebaju igrati osobito važnu ulogu kako bi osigurali da vlade ne izgube iz vida razvojni program u žurbi da zaštite vlastito stanovništvo od razornih posljedica ove pandemije po zdravlje i gospodarstvo.

Dobra je vijest da su neke vlade, osobito u Europi već prepoznale važnost povećanja svoje strane pomoći u ovim vremenima.

Loša vijest je da pozivu glavnog tajnika UN-a na prikupljanje fonda za oporavak u vrijednosti 2 milijarde dolara za najsiromašnije zemlje svijeta još uvijek nije udovoljeno niti su organizacije koje imaju kritički stav prema misiji kao što je Savez za cjepivo Gavi (koji pomaže u raspoređivanju cjepiva u zemljama u razvoju) bilo gdje dobile onoliko potpore koliko im je potrebno.

Ostale razvojne potrebe koje će biti ključne za rješavanje krize, osobito voda i sanitarni uvjeti, vape za pažnjom. Povećanje razvojne pomoći za vrijeme pandemije nije samo ispravna stvar koju treba učiniti. To je također pametna strategija za potporu vlastitom gospodarskom oporavku.

No povećanje strane pomoći nekih zemalja očito je kompenzirano postupcima ostalih, prije svega Sjedinjenih Američkih Država, koje su smanjile pomoć tijekom krize, uključujući i pomoć najvažnijim institucijama kao što je Svjetska zdravstvena organizacija.

Odgoda otplate duga

Problem je u tome da prečesto smatramo stranu pomoć milostinjom, a ne stepenicom prema prospertitetu. Tvrdio sam to u Australiji, gdje će gospodarski oporavak ovisiti o širem oporavku diljem Azije. Australija se uvelike pouzdaje u regionalnu trgovinu i međunarodno obrazovanje postalo je treći po redu izvozni proizvod: šestina svih sveučilišnih studenata u zemlji pristiže iz regije.

Pod vodstvom generalne direktorice Kristaline Georgieve, Međunarodni monetarni fond predvodi u ublažavanju udara pandemije na globalno gospodarstvo i osobito na najranjivije skupine stanovništva na svijetu.

Poučen iskustvom globalne financijske krize prije jednog desetljeća, MMF već je usmjerio financijsku pomoć prema potrebitim zemljama u vrijednosti koja premašuje 100 milijardi dolara.

Ipak, moglo bi se provesti još reformi međunarodnog financijskog sustava da dođemo na put punog globalnog oporavka. Primjerice, trebamo se pobrinuti da se današnja povećana potpora MMF-u ne smatra jednokratnom injekcijom, već početkom napora za dugoročnim pružanjem više resursa.

Jednako je važno da se u jednom trenutku raspodjela udjela u članstvu mora uskladiti kako bi se povećala težina dinamičnih gospodarstava u nastajanju u donošenju odluka MMF-a.

Istovremeno, mjere koje poduzima skupina G20 i skupine kao što je Pariški klub od ključne su važnosti i već su dopustile suspenziju otplate duga više od 40 zemalja, poštedivši ih teških izbora između servisiranja duga i spašavanja života.

No zajmodavci su sada suočeni s izazovom gdje trebaju dokučiti kako pružiti više sustavne pomoći, umjesto da jednostavno odvrnu pipu kad se bude činilo da je kriza iza nas ili kad njihov vlastiti gospodarski oporavak ili domaći interesi budu to tražili.

Hoćemo li izaći iz krize slabiji ili jači ovisit će u jednakoj mjeri od vladinih odluka koje utječu na ljude drugdje, kao i od njenih odluka o njenom vlastitom stanovništvu. Sada, više nego ikada, potrebno je da vlade djeluju kao globalni građani.