Svake godine oko devet milijuna ljudi diljem svijeta, što odgovara broju stanovnika Austrije, umire od gladi i bolesti povezanih s glađu. To je dovoljno tragično, ali postoji rizik da će poremećaj lanca opskrbe hranom uzrokovan pandemijom Covid-19 udvostručiti taj broj u 2020. godini.

To su skriveni troškovi pandemije korona virusa i oni će opteretiti najsiromašnije i najranjivije. U cilju sprečavanja tih smrti koje se mogu izbjeći, prije svega moramo priznati da Afrika, Južna Azija i ostale siromašnije regije ne mogu primijeniti mjeru zaključavanja gospodarstva ili pokušati obuzdati širenje bolesti oponašanjem mjera usvojenih na Zapadu.

Umjesto toga, one moraju pronaći vlastite načine za uravnoteženje rizika od virusa i rizika po sredstva za život i za sam život koji proizlaze iz pokušaja usmjerenih na poražavanje bolesti.

Međutim, iznad svega međunarodna zajednica mora djelovati odmah kako bi održala lance opskrbe hranom operativnima. U protivnom, u najsiromašnijim dijelovima svijeta neželjene posljedice liječenja bit će gore od same bolesti.

UN-ov Svjetski program za hranu naveo je 26 zemalja za koje postoji najveći rizik od rastuće nesigurnosti po pitanju hrane uslijed krize uzrokovane pandemijom Covida-19, dok su Etiopija, Nigerija i Mozambik među najranjivijima u Africi.

Samo u te tri zemlje Svjetski program za hranu procjenjuje da je 56 milijuna ljudi (od ukupnog stanovništva od oko 334 milijuna) već bilo kronično suočeno s nesigurnošću po pitanju hrane.

Povrh toga, od 1,5 milijarde djece diljem svijeta koja trenutačno ne idu u školu zbog pandemije, 350 milijuna djece ovisi o školskim obrocima kako ne bi gladovalo.

Dohodak pao čak 70 posto

Covid-19 predstavlja četiri najveća izazova za siromašnije zemlje vezano uz nesigurnost po pitanju hrane.

Prije svega, kućanstva imaju manji dohodak za kupovinu sve skuplje hrane. Proizvodnja po glavi stanovnika u subsaharskoj Africi zabilježit će kontrakciju od preko 4% u 2020. uslijed pandemije, dok je istovremeno zabilježen pad prihoda od doznaka Afrikanaca koji rade u inozemstvu za 80% u jednom društvu za platni promet u Velikoj Britaniji.

Također, anketa o potrošnji kućanstava u Bangladešu pokazuje da su siromašni već suočeni s padom dohotka za zapanjujućih 70%, stoga ih posljedično gotovo pola smanjuje potrošnju hrane.

Drugo, transport hrane postao je dugotrajniji i skuplji. Aktivnost otpreme na globalnoj razini pala je za 25% u prvom tromjesečju 2020., dok su se troškovi slanja tereta preko Tihog oceana samo u ožujku utrostručili.

Treće, pandemija narušava globalnu opskrbu poljoprivrednim proizvodima. Indijsko Vijeće za poljoprivredna istraživanja zatražilo je od poljoprivrednika u Indiji odgodu žetve pšenice sve do obustave mjera zaključavanja gospodarstva, dok zemlje kao što su Vijetnam i Kambodža ograničavaju izvoz riže. To izravno utječe na Afriku, koja uvozi rižu u vrijednosti $4.5 milijarde na godišnjoj razini.

Nadalje, hrana postaje sve skuplja dok siromašnije zemlje ulažu velike napore kako bi osigurale stranu valutu za plaćanje uvoza. Primjerice, cijene riže u Nigeriji povećale su se za 30% u posljednjem tjednu ožujka, djelomično uslijed naglog pada prihoda od izvoza nakon pada cijena nafte na globalnoj razini.

Napokon, Covid-19 utječe na raspoloživost poljoprivrednih proizvoda i hrane na tržištima, dok sirovine i materijali ostaju oskudni, a ključni agrokemijski proizvodi čekaju u lukama i na carinskim punktovima.

Svjetska banka procjenjuje da bi poljoprivredna proizvodnja u Africi mogla pasti do 7% u 2020., ovisno o razmjerima trgovinskih blokada.

S obzirom na te izazove, vlade bi trebale omogućiti novčane transfere i sigurne kanale distribucije hrane kako bi osigurale zaštitu ranjivih građana.

Od ključne je važnosti da se kreatori politika usredotoče na uklanjanje uskih grla u logistici, kako u domaćim, tako i u međunarodnim lancima vrijednosti, kako bi se hrana mogla slobodnije kretati između zemalja i unutar njih.

Potpora e-trgovini

Na globalnoj razini potrebna su četiri tipa djelovanja. Prvo, međunarodna zajednica mora povećati financiranje pomoći u hrani i mjera socijalne zaštite.

Drugi prioritet su ulaganja u poljoprivrednu proizvodnju. Poremećaje u lokalnim i regionalnim sustavima proizvodnje hrane trebalo bi neodložno ublažiti, osobito u kritičnim razdobljima sezone sadnje kad je distribucija inputa kao što su gnojiva od iznimne važnosti. Ostala ulaganja trebala bi težiti pružanju pomoći siromašnijim zemljama u stvaranju strateških rezervi hrane za tri mjeseca.

Treće, moramo ublažiti poremećaje globalnih opskrbnih lanaca hranom i poljoprivrednim proizvodima kroz pomoć regionalnim i lokalnim logističkim čvorištima.

Svjetski program za hranu u najboljoj je poziciji za koordiniranje takvih čvorišta i odmah mu je potrebno 350 milijuna dolara za tu svrhu. Naposljetku, potrebno je potaknuti privatni sektor na financiranje poljoprivredno-prerađivačkih i poljoprivredno-tehnoloških poduzeća.

Resursi bi trebali biti ubrzano usmjereni prema prilikama za ulaganja koje se pojavljuju kao posljedica pandemije, osobito za inovativne solucije lanaca vrijednosti. Prioriteti uključuju potporu platformama za e-trgovinu i e-tržište u zemljama u razvoju, osobito u Africi te potporu preradi hrane.