Nije bilo iracionalno od Vladimira Putina – a možda ni Xi Jinpinga, koji je navodno bio upućen u planove Moskve – da se kocka da će jedinstvo EU-a propasti nekoliko dana nakon ruske invazije na Ukrajinu. Uostalom, s iskustvom rata u Iraku, euro krize i izbjegličke krize, došlo je do presedana za podjele i pojave konkurentskih političkih tabora unutar Europe. Iako je rat bio egzistencijalna prijetnja Poljskoj i Estoniji, na ukrajinskim granicama, bio je to daleki sukob za one sa sjedištem u Portugalu i Španjolskoj. Izgledalo je da je podjela vjerojatna.

No, godinu dana poslije, čini se da su ta očekivanja bila pogrešna – i da su znakovi europske razjedinjenosti, poput antinjemačkog raspoloženja koje je izbilo u prvim tjednima rata, bili kratkotrajni scenariji iz pakla.

Ukrajina treba vratiti teritorij

Novo istraživanje Europskog vijeća za vanjske odnose (ECFR) pokazuje da su se tijekom prošle godine stajališta Europljana uskladila, a ne razilazila. Prijedlog da bi rat između Rusije i Ukrajine trebao završiti što je prije moguće, čak i ako to rezultira time da Ukrajina ustupi teritorij Moskvi, bio je uvelike prihvaćen u svibnju 2022. Gotovo godinu dana kasnije prevladava suprotna ideja – da Ukrajina treba povratiti sav svoj teritorij, čak i ako to znači dulji sukob. Razlozi za ovu promjenu i povećanje potpore Kijevu mogu se pripisati nekoliko čimbenika. Putinova strategija masovnog uništenja moralno je zgrozila većinu Europljana. Ukrajinske vojne pobjede u ljeto i jesen prošle godine uvjerile su mnoge da Kijev može dobiti rat. Blaga zima i uspjeh energetske tranzicije EU-a povećali su osjećaj da je Unija jača nego što su mnogi vjerovali. A odlučnost predsjednika Bidena da učini ono što je potrebno da Rusija ne pobijedi pomogla je kalcificirati europsko stajalište prema ratu.

No, rat je donio i manje priznat, ali ključan politički preustroj u unutarnjoj politici mnogih europskih zemalja. Otvoreno rečeno: tijekom rata nacionalisti su se pomirili s idejom jačeg i ujedinjenijeg EU-a, a istodobno je primorao mnoge liberale da otkriju mobilizirajuću moć antiimperijalnog nacionalizma.

Talijanska premijerka Giorgia Meloni i njezina stranka Braća Italije najmoćniji su predstavnici prvog trenda. Donedavno je talijanska krajnja desnica smatrala Bruxelles najvećom prijetnjom suverenitetu Italije, a mnoge njezine članice nisu bile samo euroskeptične, već su i njegovale naklonost prema Putinu. Koketirali su s napuštanjem eura, pa čak i cijele Unije. Ali danas smatraju Bruxelles vrijednim saveznikom u obrani Italije od autoritarnih sila, poput Kine i Rusije, kao i bezgraničnih snaga poput COVID-a.

S druge strane političkog spektra, velik broj proeuropskih, liberalnih snaga u Europi inspiriran je ukrajinskom borbom za opstanak. Ako pogledate podjele po biračima različitih stranaka, možete vidjeti nevjerojatno približavanje nacionalista i liberala po pitanju kako oni vide rat.

Primjerice, postotak pristaša Macronove stranke En Marche! u Francuskoj koji vjeruju da ukrajinska pobjeda može donijeti trajni mir u Europi uglavnom je identičan broju pristaša desničarske stranke Pravo i pravda (PiS) u Poljskoj. Oni koji su u savezu s njemačkim Zelenima, strankom s pacifističkom tradicijom, također ne zaostaju.

Prijetnja iz Washingtona

Zanimljivo je, također, da su neki od najjačih pristaša ukrajinske borbe birokrati u Bruxellesu. Suočena s vojnom agresijom na granicama EU-a, Ursula von Der Leyen prihvatila je ukrajinsku borbu i bila ustrajna u svojoj potpori Kijevu. Ustrajavala je na tome da se europska sredstva koriste za kupovinu oružja za Kijev, kao i da Ukrajina dobije perspektivu članstva u Europskoj uniji. Bruxelles, koji je ranije bio suzdržan po pitanju moći građanskog nacionalizma, iznenada ga je prihvatio.

Međutim, ovaj izvanredan prikaz jedinstva ne treba uzimati zdravo za gotovo. Sadašnje zajedništvo moglo bi brzo otpasti u slučaju uspješne ruske vojne protuofenzive, daljnjim pritiscima na životne troškove ili novom izbjegličkom krizom. Više informacija o i slaganje ljevice i desnice po pitanju kineskog prijedloga “mirovnog plana u 12 točaka” također bi mogli dovesti do pomaka javnog mnijenja prema okončanju ovog rata što je prije moguće, nauštrb teritorijalnih zahtjeva Ukrajine.

To bi također moglo biti propasti zaokretom u američkoj vanjskoj politici. Donald Trump, koji se namjerava kandidirati za predsjednika ponovno 2024., za Putinov rat krivi Bidenovu administraciju. Njegov protukandidat za taj položaj Ron DeSantis također je doveo u sumnju bilo kakvu dugoročnu predanost republikanskog predsjednika, navodeći da će Washingtonu biti savjetovano da se izbjegne “daljnje uplitanje u teritorijalni spor”. Njihova potencijalna spremnost da žrtvuju Ukrajinu mogla bi prouzročiti velike promjene ne samo u načinu na koji Europljani vide budućnost rata, već čak i u načinu na koji vide budućnost Unije. Ako Trump ili DeSantis postanu predsjednički kandidati i dođu na čelo antiratne koalicije, mogli bismo vidjeti brzi raspad vanjskopolitičkog konsenzusa koji trenutno obvezuje liberale i nacionaliste.

Unatoč svim očekivanjima, europsko je jedinstvo po pitanju Ukrajine preživjelo, ali može li izdržati nadolazeće pritiske?