Jedna posljedica zaključavanja gospodarstva uslijed pandemije bolesti Covid-19 ove godine je da su se brojne odrasle osobe privremeno vratile kući svojim roditeljima, dajući svoje stanove drugima potrebitima u podnajam.

Onima koji su ostali bez posla stanarina koju plaćaju ti podstanari nesumnjivo je pružila dobrodošlu i potrebnu sigurnosnu mrežu. Zahvaljujući suvremenom gig gospodarstvu, žrtve recesije mogu funkcionirati kao korporacije, izvlačenjem veće vrijednosti iz svojih zaključnih računa u cilju maksimiziranja dobiti od svoje postojeće imovine.

S obzirom na samu količinu potrošnje koju ova kriza iziskuje, donositelji javne politike trebali bi također razmisliti o kreativnijem pristupu, ne gledajući samo na potrošnju i prihode, već također na imovinu i obveze.

Usvajanjem integriranog pristupa, kao što bi se činilo u korporativnom restrukturiranju, vlade mogu krenuti u smjeru snažnijeg oporavka bez potrebe za pretjerano strogim mjerama štednje i socijalnim poteškoćama koje dolaze s njima.

Spoznaje iz područja korporativnog financijskog upravljanja ne samo da mogu poboljšati državno razumijevanje kompromisa između rezova potrošnje i povećanja poreza. One također pokazuju da se dug opće države može mjeriti kao udio fizičke imovine koje država posjeduje.

Gledano iz te perspektive, država se ne bi trebala pouzdati samo u projicirani godišnji BDP prilikom stvaranja novca potrebnog za servisiranje svog duga. Umjesto tretiranja kapitalnih rashoda kao neposrednog troška, može početi iskorištavati svoje golemo javno bogatstvo putem pravilnog računovodstva svojih dugoročnih ulaganja u infrastrukturu.

Brže se oporavljaju

Kada dođe vrijeme za povećanje poreza ili rezanje potrošnje, države će trebati izvagati kompromise sukladno svojim fiskalnim pozicijama. Dok je u Irskoj potrošnja opće države dosegnula 25% BDP-a u 2018., Sjedinjene Američke Države potrošile su 38%, a udio javne potrošnje u BDP-u u Francuskoj (predstavljajući viši kraj spektra) iznosio je 56%. Implikacija je da bi za Irsku bilo puno lakše povratiti dugoročno fiskalno zdravlje kroz povećanje poreza nego kroz zauzdavanje javne potrošnje, dok bi porezni rezovi vjerojatno trebali biti prioritet u Francuskoj.

U svakom slučaju, od iznimne je važnosti da države usvoje neto vrijednost javnog sektora kao ključnu fiskalnu metriku. Gospodarstva s boljim zaključnim računima u javnom sektoru obično prolaze kroz pliće recesije i brže se oporavljaju jer imaju više prostora za protucikličku fiskalnu politiku te stoga imaju manju potrebu za ad hoc mjerama koje vode u neizvjesnost.

Kao i kod osobnog bogatstva ili bogatstva kućanstava, procjena zaključnog računa javnog sektora trebala bi uključivati državnu imovinu i dugove. Relevantan model za tekuću krizu može se pronaći u novozelandskom Zakonu o javnim financijama iz 1989. S jakim zaključnim računom u javnom sektoru i težištem na neto vrijednosti, ta je zemlja s lakoćom upravljala s nekoliko negativnih šokova od njene posljednje duboke financijske krize prije 30 godina.

Sada je najbolje vrijeme da veći broj država prepozna važnost svih elemenata zaključnog računa javnog sektora i promisli o načinima svojih ulaganja i zaduživanja postojeće imovine u korist dugoročnih ciljeva. Naravno, trenutna bi kriza također trebala potaknuti ponovnu procjenu realnog financijskog učinka dužničkih jamstava, sada kada ih brojne države masovno proširuju na privatni sektor.

Postoji očigledan i ozbiljan rizik da će neke banke i kompanije bankrotirati i u tom će trenutku pribjeći dužničkim jamstvima. Činjenica da se ta obećanja trenutno tretiraju kao da su “besplatna” još je jedan razlog da države usvoje primjereno obračunsko računovodstvo koje upotrebljava model očekivanog kreditnog gubitka.

Rasipanje imovine

Baš kao što platforme kao što su Airbnb i Uber mogu pomoći nekim pojedincima u boljem iskorištavanju svoje imovine za vrijeme pandemije, bolji pristup računovodstvu javnog sektora može pomoći državama u oslobađanju toliko potrebnih prihoda, dok istovremeno čuvaju od rizika koji se trenutno ignoriraju.

Budući da bi ti priljevi prihoda bili kontinuirani, oni su puno bolje rješenje nego rasipanje imovine po cijenama znatno nižima od tržišne cijene svaki put kad dođe do šoka ili recesije.

Još bolje, ti dodatni prihodi mogu se upotrijebiti za smanjenje postojeće razine duga (te time i potrebe za novim zaduživanjem) ili za izgradnju državne neto vrijednosti, čime se pruža financijski tampon s kojim poboljšati njen suvereni kreditni rejting i smanjiti trošak kapitala.

Kao sa svakom korporacijom ili pojedincem, učinkovitije upravljanje državnom imovinom doprinijelo bi gospodarskom rastu, generiralo priljeve kapitala za javni proračun i snizilo neto operativne troškove. Samo bi u tom slučaju cijelo društvo imalo koristi.