Rue de Rivoli, bulevar koji prolazi srcem Pariza, izgrađen je s prekidima. Napoleon Bonaparte započeo je gradnju 1802., nakon godina planiranja i rasprava, ali radovi su zastali nakon careve abdikacije 1814. Bulevar je ostao u neizvjesnoj situaciji sve dok drugi vojni moćnik, Napoleon III, nije završio projekt 1850-ih.

Sljedećeg stoljeća ponovno je počela gradnja, ovaj put za smještaj automobila. No prošlog proljeća, Rue de Rivoli doživio je svoju najbržu preobrazbu do sada.

Uslijed smanjenja prometa u Parizu zbog zatvaranja gospodarstva uzrokovanog bolešću Covid-19, gradonačelnica Anne Hidalgo odlučila je 30. travnja zatvoriti za automobile malo više od tri kilometra dugu ulicu, kako bi stvorila više prostora za pješake i bicikliste.

Radnici su gotovo preko noći prebojali cestu i preobrazili glavnu arteriju središnjeg Pariza – dom svjetski poznatog muzeja Louvre.

Nije to bila samo Rue de Rivoli. Upotrebom samo boje i markera pričvršćenih vijcima, gotovo 160 kilometara pariških cesta privremeno je dodijeljeno biciklistima u prvim mjesecima pandemije – revolucija u urbanom reprogramiranju. Kasnije je najavljeno da će te promjene postati trajne.

Pariški primjer naglašava u kojoj je mjeri pandemija ubrzala tempo urbanih inovacija, sažimajući ono što bi potrajalo godinama u mjesece ili čak tjedne.

Osim naglašavanja nedostataka u pretpandemijskim urbanim sustavima, poput visoke razine zagađenja, to je omogućilo gradskim čelnicima zaobilaženje nezgrapne birokracije i odgovaranje znatno učinkovitije na potrebe ljudi i tvrtki.

Potencijal za preporod

Te potrebe brzo se mijenjaju. Jedna od promjena o kojoj se najviše raspravlja odnosi se na odvajanje kuće i posla. U početku urbanizacije ljudi su pješačili na posao. Kasnije su počeli putovati javnim prijevozom. Tek nakon Drugog svjetskog rata i porasta suburbanizacije ljudi su počeli voziti automobile od svoje kuće do golemih tvorničkih kompleksa i uredskih tornjeva.

Tijekom pandemije, rad na daljinu postao je pravilo u mnogim industrijama, a brojne tvrtke planiraju to zadržati, barem u velikoj mjeri. Ta reintegracija posla i kuće prijeti jednom od posljednjih preostalih ostataka industrijskog doba: središnjim poslovnim četvrtima koje pakiraju i slažu uredske radnike u nebodere.

Budući da se mnogi radnici vjerojatno neće vratiti u svoje prostorije, stari uredski tornjevi mogli bi se transformirati u prijeko potrebne cjenovno prihvatljive stanove nakon pandemije. Jednodimenzionalne poslovne četvrti mogle bi postati živahna susjedstva.

Aktivnosti koje nemaju veze s poslom također su doživjele preobrazbu. Ljudi sve više vani jedu, zabavljaju se i vježbaju, zauzimajući prostor koji je bio namijenjen automobilima. Dakle, kao i s biciklističkim stazama u Parizu, pandemija stvara prototipove za trajno post-automobilistički antropocentričan grad.

Zapravo, promjene u Parizu dio su šireg plana za stvaranje tzv. 15-minutnog grada (ville du quart d’heure), u kojem osnovne dnevne aktivnosti, uključujući rad, učenje i kupovinu, od kuće dijeli samo kratka šetnja ili vožnja biciklom.

Stoga ne samo da pandemija nije učinila gradove zastarjelima, kao što su neki prethodno predviđali, već je oslobodila sve veći potencijal za preporod, što je ekonomist Joseph Schumpeter, kao što je poznato, nazvao “kreativno uništenje” u urbanim razmjerima.

Kriza je vladama ostavila malo izbora izuzev ubrzanog pristupa pokušaja i pogreške. Izvanredne inovacije u pješačenju, cjenovno pristupačnom stanovanju i dinamičnom zoniranju koje su se pojavile, ističu snagu pozitivnih povratnih informacija.

Međutim, Schumpeterov pristup u osnovi je eksperimentalan, a čak i najbolje osmišljeni pokusi katkada ne uspiju. Osim toga, troškovi tih neuspjeha ne snose se ravnopravno: oni s najmanje utjecaja obično najviše trpe. Primjerice, pandemija bolesti Covid-19 nesrazmjerno je utjecala na siromašne i ranjive.

Ponovno oživjele ulice

U ovom novom dobu urbanih inovacija, čelnici moraju posebno voditi računa o minimiziranju rizika za ugrožene i ranjive skupine te o preraspodjeli povrata prema njima.

To prije svega znači slušati ih. Pokret Black Lives Matter u Sjedinjenim Američkim Državama snažan je primjer obespravljene skupine koja zahtijeva da je čuju. Čelnici bi posvuda trebali obraćati pažnju i izravno se pozabaviti rasnim i klasnim podjelama. Urbani dizajn ima središnju ulogu u svakoj takvoj strategiji.

Da podrže taj proces i pomognu u održavanju fleksibilnosti i brzine u urbanim inovacijama nakon pandemije, čelnici bi trebali razmisliti o stvaranju participativnih digitalnih platformi kako bi stanovnicima omogućili komuniciranje svojih potreba.

To bi moglo potaknuti politike koje poboljšavaju kvalitetu života u gradovima, osobito u četvrtima koje su u nepovoljnom položaju, uključujući ograničavanje problematičnih trendova poput porasta onečišćenja i gentrifikacije.

Samo agilnim i inkluzivnim pristupom možemo iskoristiti ovu priliku koja se pojavljuje jednom u stotinu godina ili točnije, ispuniti našu neodložnu obvezu “ponovno izgraditi bolje”.

Šetnja ulicom Rue de Rivoli danas ne otkriva ništa od pustoši i tuposti koje smo očekivali na gradskim ulicama tijekom pandemije. Umjesto toga, čuveni bulevar vrvi Parižanima s maskama, koji jure na biciklima, električnim romobilima, električnim biciklima i rolama ili zastaju na kavi u kafićima i restoranima. Ulica umrtvljena pandemijom oživjela je.

Uz pažljivo planiranje, odvažno eksperimentiranje i sreću, takve transformacije mogu biti tek početak za gradove posvuda.

© Project Syndicate 2021.