Njemačka u nedjelju obilježava 25. godišnjicu pada Berlinskog zida, događaja koji je promijenio tijek povijesti ne samo Njemačke nego i čitavog Starog kontinenta.

"Nitko nema namjeru podići zid!", riječi su koje je u lipnju 1961. na konferenciji za tisak izgovorio tadašnji predsjednik Državnog vijeća Njemačke Demokratske Republike, Walter Ulbricht.

Te su riječi ušle u povijest kao jedna od najvećih laži koje je ikada javno izgovorio jedan političar jer su samo nekoliko tjedna kasnije, u ranu zoru 13. kolovoza, djelatnici "Narodne policije" DDR-a počeli podizati barikadu od bodljikave žice između tadašnjeg sovjetskog dijela Berlina i savezničkih zona, američke, britanske i francuske. Nekoliko dana kasnije pod zaštitom policije započelo je i zidanje Berlinskog zida, koji je sve do 9. studenog 1989. razdvajao područje Zapadnog Berlina od ostatka Njemačke Demokratske Republike (DDR).

Ovim potezom vodstvo DDR-a zapravo je priznalo svojevrsnu kapitulaciju svoga društvenog uređenja naspram onog koje je vladalo u zoni "klasnog neprijatelja" na Zapadu. Od završetka Drugog svjetskog rata do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća DDR je u smjeru Zapada napustilo preko 3,5 milijuna građana i to uglavnom mladih i dobro obrazovanih. Ionako krhkom istočnonjemačkom gospodarstvu prijetio je kolaps zbog odljeva radne snage. Zbog toga se vrh DDR-a sredinom 1961. odlučio na potpuno zatvaranje granica.

Od Željezne zavjese do narodnog ujedinjenja

Gradnjom Zida egzodus Nijemaca s Istoka na Zapad nije prestao, ali se drastično usporio. Berlinski zid je od početne barikade od bodljikave žice i protutenkovskih prepreka tijekom godina prerastao u nekoliko desetaka metara širok granični pojas, čuvan vatrenim oružjem koje se aktiviralo automatski. Tako je, prema službenim podacima, od gradnje Zida do njegova pada samo oko 5.000 ljudi uspješno prebjeglo na Zapad.

Putevi i načini kojima su se prebjezi snalazili u pokušajima bijega preko Berlinskog zida bili su različiti: od korištenja letjelica i balona vlastite izrade do tunela koji su se protezali ispod graničnog pojasa.

Godišnjica pada Zida prilika je i podsjetiti na žrtve koje su izgubile život pokušavajući prijeći na Zapad. Znanstveni projekt "Kronika zida" Povijesnog instituta u Potsdamu i Saveznog ureda za političko obrazovanje polazi od toga da je na samom Berlinskom zidu pri pokušaju bijega u Zapadni Berlin poginulo 136 osoba. Ukupan broj žrtava na njemačko-njemačkoj granici se procjenjuje na 872 ljudi.

Zid otvoren pogreškom

Pad Berlinskog zida i danas je predmet mnogih legendi, no jedno je izvjesno: vrata u Željeznoj zavjesi otvorila su se više-manje zahvaljujući krivoj interpretaciji jedne odluke vrha DDR-a.

Početkom studenog 1989. već su se uvelike nazirali znakovi raspada DDR-a: tisuće građana je preko ostalih zemalja Varšavskog pakta, prije svega Mađarske, masovno napuštalo zemlju. Zemlja je bila na rubu bankrota, a i odnosi s Moskvom, u kojoj je glavnu riječ već neko vrijeme vodio Mihail Gorbačov, bili su napeti prije svega zbog krutog ponašanja tadašnjeg predsjednika Državnog vijeća DDR-a Ericha Honeckera koji je odbijao politiku Perestrojke.

Vladajuća komunistička stranka (SED) svrgnula je, međutim, krajem listopada 1989. Honeckera, a na njegovo mjesto je došao Egon Krenz. U općoj atmoferi rasula član Politbiroa SED-a Guenter Schabowski je na konferenciji za strani tisak 9. studenog navečer pročitao jedan od brojnih proglasa državnog vrha koji se ticao slobode kretanja građana. Nakon čitanja proglasa koji je tek trebao stupiti na snagu, Schabowski je na pitanje jednog novinara pogrešno odgovorio da ta mjera stupa na snagu odmah. Vijest se brzo proširila Berlinom jer je konferencija bila prenošena uživo, nakon čega su deseci tisuća građana pohrlili na granične prijelaze gdje su ih zbunjeni pogranični policajci jednostavno pustili u zapadni dio grada. Nakon toga zavladalo je narodno slavlje: gostionice u blizini Zida spontano su počele besplatno točiti pivo, ljudi su izišli na ulice pretvorivši glavnu prometnicu Zapadnog Berlina Kurfuerstandamm u veliki korzo na kojem se slavilo i veselilo do jutra.

Istoga dana tadašnji gradonačelnik Berlina Walter Momper otvorio je nove prihvatne centre za one koji su htjeli odmah ostati na Zapadu i odredio da se svakom građaninu Istočne Njemačke dodijeli 100 njemačkih maraka "pozdravnog novca".

Iako je Mađarska nekoliko mjeseci prije, u kolovozu 1989. otvorila svoju granicu prema Zapadu i time praktički napravila prvu rupu u "Željeznoj zavjesi", pad Berlinskog zida se doživljava kao simbol okončanja Hladnog rata između Istoka i Zapada. Politički razgovori koji su vođeni nakon pada Zida između predstavnika dviju njemačkih država i savezničkih sila Sovjetskog Saveza, SAD-a, Velike Britanije i Francuske, urodili su pripojenjem Istočne Njemačke Zapadnoj Njemačkoj 3. listopada 1990. godine.

Ostaci Zida privlače milijune

Dvadeset i pet godina od njegova pada Berlinski zid i dalje privlači milijune posjetitelja iz cijelog svijeta. Iako je dobar dio same građevine nestao, jedan dio (oko 200 metara) još uvijek se nalazi u memorijalnom centru Bernauer Strasse, kojeg je dosad posjetilo preko pet milijuna posjetitelja. Na godišnjicu oslobođenja na ovom mjestu je planirano otvaranje novog dokumentacijskog centra.

Među milijunima turista koji svake godine posjećuju njemačku prijestolnicu vrlo su popularni "Zidni obilasci", šetnje trasama kojima se nekad protezao Berlinski zid. Na nekim mjestima, poput Potsdamskog trga, koji je do ujedinjenja zjapio prazan a sada je tamo trgovačko-poslovni kompleks Potsdamer Platz u kojem se održava i popularni filmski festival Berlinale, trag Berlinskog zida još uvijek je vidljiv oznakama na tlu.

Ekonomske i političke podjele i dalje postoje

Unatoč ujedinjenju zemlje, na političkom i gospodarskom planu u Njemačkoj je još uvijek prisutna podjela. Tako se, primjerice, smatra da današnje istočne savezne pokrajine ostvaruju oko 70 posto gospodarskog učinka zapadnih pokrajina, dok plaće njihovih stanovnika iznose oko 3/4 onih u zapadnom dijelu zemlje. Na istoku, gdje su i cijene nešto niže, bilježi se i veća stopa nezaposlenosti koja iznosi 10-11 posto.

Nevidljivi zid između istoka i zapada još uvijek je prisutan i na političkom terenu. Nepunih tjedana dana uoči godišnjice pada Zida, njemački predsjednik Joachim Gauck uzburkao je duhove u dijelu javnosti svojim stajalištima o demokratskom razvoju Njemačke nakon ujedinjenja. Gauck, koji je u Istočnoj Njemačkoj bio jedan od istaknutih predstavnika građanskog i oporbenog pokreta, a nakon ujedinjenja i prvi predstojnik Ureda za zbrinjavanje arhiva istočnonjemačke tajne policije Stasi, u jednom je intervjuu stranci Ljevice osporio demokratsku zrelost. Stranka, koja na istoku Njemačke uživa povjerenje gotovo trećine glasača i koja se još uvijek bori s naslijeđem svoje prethodnice, državne Jedinstvene socijalističke partije (SED), trebala bi ovih dana kao najjača stranka u saveznoj pokrajini Tiringiji postaviti i svog prvog premijera neke savezne pokrajine. Joachim Gauck je za ovu mogućnost kazao da predstavlja bolan trenutak za sve one koji su trpjeli teror DDR-a na vlastitoj koži, nakon čega mu je stranka Ljevica predbacila pristranost i miješanje u dnevnu politiku što je nespojivo s funkcijom predsjednika.

Da stranku Ljevice još uvijek progone duhovi prošlosti, vidljivo je iz protivljenja ove stranke nastupu poznatog DDR-ova disidenta i kantautora Wolfa Biermana u petak u Bundestagu u sklopu obilježavanja godišnjice pada Zida. Stranka je Biermanna, koji ju je u nekoliko navrata nazvao "neprijateljima" i "ološem", upozorila da nastup u Bundestagu ne koristi za obračun, što Bierman nije poslušao nego joj je ponovno predbacio da nije promijenila svoje političko usmjerenje nazvavši je "bijednim ostatkom onoga što je na sreću prevladano".

Nenad Kreizer