Međutim, EU izbjegava stati na stranu Maroka u pitanju suvereniteta nad Sahelom, područjem neizmjerno važnim ne samo za tu regiju, nego i za cijelu Europu. Nismo dovoljno svjesni težine problema u Sahelu, što se proteže između saharske pustinje na sjeveru i savana Sudana na jugu.

katstrofalan potres

Broj mrtvih u Maroku drastično raste. Tijela leže pred bolnicama, nema hrane, vode

Sahel je golemi problem koji se gura pod tepih, a tamo se sad odvija krvava borba za utjecaj izmedju Rusije, Kine, Europe i Saudijske Arabije. Sahel je tradicionalno bio u sovjetskoj sferi utjecaja, a komunistički ideali modernizacije medju stanovnicima i elitom vrlo jaki. Čak i nakon raspada SSSR-a, taj je sentiment ostao, pa je Sahel, u smislu mentaliteta, bio drugačiji od svoje okoline. Situacija se promijenila nakon izvoza radikalnog političkog islama iz Saudijske Arabije. Zemlje te regije su pokleknule, a najpoznatiji ili u tom smislu najproblematičniji je Mali.

Vodstvo Sahela sačuvalo je simpatije za Moskvu. Evo, posljednji Prigožinov put prije avionske nesreće bio je upravo u Sahelu, gdje je velik broj pripadnika Wagnera i njegovih ranijih avatara, no uglavnom, ruskih plaćenika.

U EU je Pariz neformalno zadužen za Afriku. Taj dio Afrike nekad je bio francuska kolonija, sve elite i dobar dio stanovništva su frankofoni, Francuzi poznaju i ljude i krajeve. Ali, sad su šokirani slijedom državnih udara u tom dijelu Afrike, i također, dubokim i jakim  anti-francuskim raspoloženjem koje tamo prevladava.

Mali, Gineja, Burkina Faso, Niger, sve je uzavrelo. Kad prekipi, osjetit će se i ovdje gore kod nas.

 Do prije desetak godina nije bilo tako. Kako vidimo, Rusija i Kina nisu mirovale. Političke igre oko Sahela su neprestane, lobiranja stalna i uporna, ali EU se kao zajednica država uvijek izmicala da zauzme stranu. Što se tiče Francuske, a to znači posredno i EU-a, očigledno će morati promijeniti pristup. Kolonijalno naslijeđe jako smeta, ali ako Francuzi zbilja odu, sve se prepušta Moskvi, a i Pekingu. A što ako uslijedi novi val terorizma, motiviranog političkim islamom, a potaknutog i raspirivanog s treće adrese?

 Maroko polaže pravo na suverenitet nad većinom Sahela, čemu se suprostavlja  Alžir, koji je u dobrim odnosima s Moskvom. Odnosno, svi igraju, ali Alžir je bliže Moskvi, a Rabat je bliže Europi.  Alžir i Maroko su u stalnom natezanju oko Sahela.

Prestrašili su i dvije rivalske zemlje, Alžir i Maroko. Sad je moment da nitko pametan u tom kraju svijeta ne želi izazivati. Deviza  je: šuti i gledaj svoja posla.

Kralj Mohamed prihvatio je pomoć iz EU-a od zemlje susjede, Španjolske, od zemlje izvan EU-a od koje se ne osjeća ugroženo, Britanije, od dvije politički umjerene arapske zemlje Katara i Emirata.

Vidimo, odbio je Francusku, najvjerojatnije zato da ne izaziva susjede,  ali i Belgiju. To je čudno, utoliko što su Belgija i Maroko imali tradicionalno dobre odnose.

Upravo prošli mjesec navršilo se 30 godina od smrti dugovječnog belgijskog kralja Baudouina koji je bio u srdačnim i prijateljskim odnosima s tadašnjim kraljem Maroka. Belgija je tražila radnu snagu, pogotovo od 1948 pa narednih “veličanstvenih trideset” godina ekonomskog rasta. Bruxelles je trebao graditi metro, i Baudouin je, 1964. godine, otvorio vrata. Maroko je bio toliko blizak Europi, da je  Rabat 1987. godine zatražio primanje u članstvo Europske ekonomske zajednice, preteče EU-a. Odbijeni su jer Maroko nije geografski dio Europe. Činjenica je da proeuropska politika konstanta u Maroku.

Te, 1964. godine, marokanski kralj poslao je u Belgiju svoje najproblematičnije stanovništvo, plemena s planine Rif, koji su odbijali priznati suverenitet Rabata, ali također i Alžira. Stanovnici Rifa bili su izvrgnuti slijepom nasilju i Alžira i Maroka, a prije toga kolonijalnim osvajanjima Francuza. Dolazak u Belgiju činio im se spas i tako su ga je doživjela prva generacija, a velikim dijelom i druga. No, treća generacija ipak je osjetila prejake prepreke integraciji u belgijsko društvo. Nisu se osjećali ni ovako ni onako, ni tu ni tamo, i ta pogubljenost i nesigurnost bila je tlo u koje je duboko zašao ISIS, tj. radikalni politički islam koji je rezultirao terorizmom. Dakako, nisu svi Marokanci u Belgiji s Rifa, ima ih mnogi iz Tangera, Casablance, i drugih područja, a ukupno ih je danas 550 tisuća.

Sa strane belgijske vlade i kraljevske kuće, nema reakcije na marokansku odbijenicu, samo ponavljanje potvrda solidarnosti sa žrtvama, i prijašnje službene ponude.

Belgijski Marokanci, iako Rif nije pogođen potresom, ali i drugi u Bruxellesu skupljaju privatno pomoć. To je dobrodošlo u Maroko.

Rabat je nepovjerljiv i prema nevladinim organizacijama, jer nisu sigurni tko bi sve došao, a znaju da ne bi svi koji bi se raspršili na velikom području, imali na umu baš pomoć. Dapače, upravo obratno, destabilizaciju.

Dakle, osim humanitarne, ovo je za Maroko i golema politička kriza. Ono što će svakako nastojati, jest da većinu poslova organiziraju i sprovedu sami i pokažu se za to sposobnima. Ujedno, to je i vrst poziva na to da Maroko želi ravnopravan tretman u odnosu s Europom, a ne dobrohotno paternalistički.