Prošloga travnja skupina japanskih inženjera iz kompanije Shimano doletjela je u Francusku da bi testirala prototip elektroničkog mjenjača brzina za bicikle nazvanog derailleur.

Uređaj je dan na isprobavanje profesionalnim bicilistima koji su vozili utrku od Pariza do Roubaixa, jednu od najtežih europskih utrka. Staza duga 200 kilometara izuzetno je zahtjevna ne samo za bicikliste, nego i za bicikle. Shimanovi inženjeri već su nekoliko godina za redom pokušavali testirati ovaj derailleur, no uređaj jednostavno nije radio. Ponekad su se brzine prebacivale u krivom trenutku, a ponekad je uređaj jednostavno odbio prebaciti u drugu brzinu. Dionica Pariz-Roubaix bila je izabrana upravo zbog toga što će uređaj koji “preživi” tu cestu zasigurno funkcionirati i u svim drugim uvjetima. “Glavni nam je cilj bio da naš mjenjač brzina izdrži ovu dionicu”, rekao je Kazuhiro Fujii, vođa shimanova inženjerskog tima. Prošle su godine Fujii i njegova ekipa napokon uspjeli: mjenjač maštovito nazvan Dura-Ace 7970 Di2 od siječnja se prodaje u SAD-u. Di2 izgleda kao običan mjenjač brzina na biciklu, no on nema uobičajene čelične sajle. Kad biciklist pritisne gumb za promijenu brzine uređaj bežičnim putem šalje signal čipu u derailleuru koji mijenja brzinu. Shimanovi inženjeri tvrde da je taj sustav brži, teži samo 67 grama, a prebacivanje brzina je tako precizno da se uređaj nikada ne treba podešavati i ne dolazi do padanja lanca sa zubčanika. Di2 pokušaj japanskih inženjera da osvoje još veći dio tržišta dijelova za bicikle za koje analitičari kažu da ne prestaje rasti ni u doba globalne krize. Ne postoji pouzdana statistika, no analitičari tvrde da japanski proizvođač dijelova za bicikle drži oko 70 posto svjetskog tržišta. Čak 80 posto Shimanova profita dolazi od dijelova za bicikle, a ostatak od otpreme za golf, kampiranje i pecanje. Investitori vole kompaniju tešku 250 milijuna dolara pa se njenim dionicama vrlo aktivno trguje. Problem je u tome što Di2 nije za svakoga: nije baš vjerojatno da će biciklist-amater za mijenjač brzina izdvojiti 5500 dolara. Kompanija se zbog toga usredotočila na profesionalne bicikliste u nadi da će njihova popularnost uvjeriti amatere da kupe njihov mjenjač. Shimano već radi na novom uređaju koji će biti jeftiniji i namijenjen širokom tržištu, dok mu za leđa već puše konkurentska firma Campagnolo koja nudi sličan uređaj uz manju cijenu. Mehanika mijenjanja brzina na biciklu nije se mijenjala već desetljećima. Japanski inženjeri nisu bili zadovoljni time što biciklist mora okretati pedale i u isto vrijeme razmišljati o mijenjanju brzina.

Pohvale i pokude
U tipično japanskom stilu inženjeri su željeli da se biciklist u potpunosti posveti okretanju pedala i da ne mora razmišljati kada će promijeniti brzinu. Opet tipično japanski, problem je riješen uz pomoć računala. Na prednjem i stražnjem zupčaniku instalirani su mali motori i pripadajuća elektronika koja usklađeno i vrlo precizno mijenja brzine. To nije bilo nimalo lako postići jer prednji uređaj mora biti daleko snažniji od stražnjeg. Ocjene profesionalnih biciklista zasad su podijeljene. Dok oni koji love rezultat hvale japansku tehnologiju, čistunci se bune da elektronika i baterije nemaju što raditi na biciklu. Treći se pak boje da je elektronika podložnija kvarovima od čelične sajle, te da će se mogući kvarovi na zahtjevnim utrkama mnogo teže popravljati.Fujii i njegovi kolege magarećom upornošću na elektronskom mjenjaču brzina rade od 2001. godine. Tim je stvorio već nekoliko prototipova, no nije uspio oduševiti ni kupce ni vodstvo kompanije. Fujii ima i problem što i top menadžment smatra da elektronika nema što raditi u dijelovima za bicikle. Fujii se međutim ne predaje i nastoji pod svaku cijenu uvesti kompjutersku tehnologiju u bicikl na bilo koji način. Trebalo je dvije godine upornog rada, moljenja da bi glavni direktor odobrio projekt Di2. U Shimanu ne žele otkriti koliko je novca potrošeno na elektronski mjenjač, no poznato je da kompanija godišnje za istraživanje i razvoj odvaja 90 milijuna dolara.

Osvajanje tržišta
Kad se uz to zna da u skupini Di2 ima dvostruko više inženjera nego na bilo kojem drugom projektu, onda je jasno da je Shimano odlučio svoje konkurente potući do nogu. Analitičar Morten Paulsen situaciju je opisao vrlo jednostavno: “Oni imaju resurse da se uhvate u koštac s bilo čim.” Uređaj Di2 zapravo je kategorija sama za sebe jer istog uređaja nema na tržištu. Francuski Mavic napravio je dva elektronička mjenjača u 90tim godinama, no oni jednostavno nisu funkcionirali na kiši. U ožujku 2004. godine Shimanovi inženjeri odnijeli su prvi prototip u Belgiju i dali ga na upotrebu profesionalnim vozačima. Da bi uređaj zaštitili od kiše stavili su ga u plastičnu vrećicu. Rezultat: nitko nije htio voziti bicikl s tim ruglom. Nizozemski biciklist Tom Stamsnijder Shimanov pokušaj opisao je vrlo kratko: “Radi uvijek, osim uzbrdo.” Drugi biciklist, Joost Posthuma u dnevniku vožnje zapisao je da “uređaj ima previše gumba koji ne prežive kad ja padnem”. Nakon tih prvih neslavnih pokušaja Fujii i kolege ozbiljno su se primili posla pa je danas Di2 uređaj napravljen od karbonskih vlakana, ultralake plastike, minijaturnih baterija i brzih čipova. Njihovu mjenjaču danas ne smetaju ni vlaga ni vibracije, a biciklisti s njima bez problema prolaze sve staze. Kad se uređaj pokvari, inženjeri ga pregledavaju pomoću rendgenskih zraka. No usprkos tako tako sofisticiranim tehnologijama japanci su ipak shvatili da su profesionalni vozači najbolji pokazatelj radi li uređaj ili ne. Danas Di2 funkcionira gotovo savršeno, tako da i konkurentske tvrtke priznaju da će nešto slično morati smisliti ili će biti pometene s tržišta.