Dva najbogatija Poljaka gradila bi nuklearne elektrane, no kako bi se jedan priključio ruskom projektu, a drugi bi koristio američku tehnologiju, njihove ambicije na vagi su geopolitičkih interesa.

Kako piše Deutsche Welle, milijarder Zygmund Solorz-Zak razmatra ulaganje u gradnju nuklearne elektrane u ruskoj enklavi Kalinjingradu, stiješnjenoj između Poljske i Litve.

Radi se o projektu Baltičke nuklearne elektrane (BEJ) koja bi mogla biti izgrađena između 2028. i 2029. za 30 milijardi zlota, odnosno 6,6 milijardi eura.

Politizirana energetika

Projekt BEJ izvorno je uključivao dva reaktora, svaki snage 1170 MW. Gradnja je započela još prije 10-ak godina, ali je 2013. zaustavljena jer su države u okruženju objavile kako neće kupovati struju iz te elektrane, uglavnom kako bi izbjegle biti dijelom visokopolitizirane energetske strategije Kremlja.

Stoga je ruska kompanija Rosenergoatom (dio grupacije Rosatom) 2019. suspendirala gradnju BEJ-a na pet godina. Međutim, gradilište bi moglo oživjeti i nešto ranije ako se uključi kapital Solorz-Zaka.

Tomasz Matwiejczuk, glasnogovornik kompanije ZE PAK, potvrdio je DW-u da se priprema implementacija projekta nuklearne energetike te da se razmatraju različite opcije. Portal Polytika Insights navodi kako bi Solorz-Zak mogao u tom projektu surađivati s mađarskom elektroprivrednom kompanijom MVM.

Ta državna kompanija posjeduje elektranu Paks koja će prema mađarsko-ruskom sporazumu iz 2014. biti proširena s dva nova ruska VVER reaktora ukupne snage 2400 MW. Investicija se 80 posto financira iz ruskog kredita vrijednog 12 milijardi eura.

Inače, Mađarska iz četiri nuklearna reaktora dobiva polovicu potrebne električne energije, dok 23 posto dolazi od prirodnog plina, a 15 posto iz ugljena. S druge strane, poljska kemijska kompanija Synthos – u vlasništvu milijardera Michala Solowowa – ranije je najavila da će ući u projekt razvoja četiri mala reaktora, a koristio bi zapadnu, odnosno američku tehnologiju.

S ukupnom snagom od 4 GW, procjenjuje se da bi trošak gradnje iznosio čak 105 milijardi zlota (23 milijarde eura), daleko više od projekta BEJ.

Međutim, novac neće biti odlučujući faktor u odluci koji će projekt na kraju zaživiti. Prema nedavno predstavljenoj vladinoj energetskoj strategiji, Poljska planira izgraditi šest reaktora. Do 2033. s radom bi trebao započeti prvi reaktor snage između 1 i 1,6 GW.

Ostali reaktori puštali bi se u rad svake dvije do tri godine. Lanjske poljske potrebe za strujom iznosile su 165,5 TWh, a iz inozemstva je došlo 13 TWh. Inače, iz elektrane u Kalinjingradu godišnje bi moglo pristizati 15 TWh.

“Vrijedno je podsjetiti da je 2020. gotovo 10 milijuna tona ugljena uvezeno u Poljsku iz Rusije. Alternativa je čista, jeftina nuklearna energija koja bi dolazila iz elektrane koju bi zajednički s Rusijom kontrolirala Poljska”, argumentira Tomasz Matwiejczuk.

Podsjetimo, udjel ugljena u poljskoj proizvodnji energije iznosio je 2019. oko 70 posto, a do 2030. ne smije biti viši od 56 posto.

Suradnja s Budimpeštom

Iako je u suštini rusofobna, vladajuća poljska Stranka prava i pravde (PiS) mogla bi projekt elektrane u Kalinjingradu iskoristiti kao neku vrstu odmazde administraciji predsjednika Joea Bidena koja je ipak dala zeleno svjetlo za projekt plinovoda Sjeverni tok 2, smatraju analitičari. K tome, PiS-u treba i što bliskija suradnja s Budimpeštom radi ravnoteže snaga u Europskoj uniji.

Robert Tomaszewski, energetski analitičar Polytike Insights, ističe da je takav scenarij malo vjerojatan, ali ipak ne može biti isključen. “Ako se odnosi između Poljske i Rusije poboljšaju, projekt u Kalinjingradu mogao bi dobiti zeleno svjetlo”, kaže Tomaszewski.

K tome, u bliskoj budućnosti Poljska bi mogla biti zainteresirana za struju iz Rusije u slučaju potrebe stabiliziranja sustava zbog (pre)brze transformacije i dekarbonizacije, dodaje taj analitičar.

Međutim, niz europskih država neće biti sretan što ima takvo postrojenje u neposrednom susjedstvu, kaže Wladyslaw Mielczarski, profesor Instituta za elektroenergetsko inženjerstvo na Tehničkom sveučilištu u Lodzu.

On ističe kako je gradnja nuklearki vrlo skupa, a time je i upitna njihova isplativost. “Recentna europska iskustva pokazuju da troškovi mogu dosegnuti i 10 milijardi dolara po 1 GW, što je 8 do 10 puta više od ulaganja u plinske elektrane”, kaže Mielczarski.