Kada je Donald Trump 20. siječnja 2017. položio prisegu kao 45. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, malo tko je mogao naslutiti koliko će njegov uspon označiti prekretnicu u američkoj ulozi bastiona liberalne demokracije. Već u prvim mjesecima mandata, pukotine su se nazirale: povlačenje iz Transpacifičkog partnerstva, skepticizam prema NATO-u i oštre kritike upućene dugogodišnjim saveznicima poput Njemačke i Japana.
U to vrijeme, spekulativne vizije upozoravale su na mogući kolaps: američke trupe napuštaju baze u Europi i Aziji, proruske stranke poput Alternativa za Njemačku (AfD) ili francuskog Nacionalnog okupljanja jačaju na valu populizma, dok Vladimir Putin, osnažen američkom neodlučnošću, širi utjecaj preko Ukrajine, Bjelorusije i Kavkaza. Taj scenarij, zamišljen kao poziv na buđenje, danas, u ožujku 2025., blijedi pred stvarnošću koja ga nadmašuje.
Trumpov drugi mandat, započet 20. siječnja 2025., donio je ne samo simbolički, već i opipljivi kraj ere u kojoj su Sjedinjene Države bile svjetionik slobode. Govor potpredsjednika JD Vancea na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji u veljači, praćen javnim ponižavanjem ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog u Ovalnom uredu pred svjetskom publikom, označio je trenutak kada je Amerika okrenula leđa vlastitoj povijesnoj misiji. Za povjesničare poput Timothyja Snydera, filozofe poput Yuvala Noaha Hararija ili analitičare poput Fareeda Zakarije, ovo nije tek epizoda političke turbulencije, već kraj jednog povijesnog ciklusa — možda sudbonosniji od pada Berlinskog zida 1989., napada 11. rujna 2001. ili globalne financijske krize 2008. — koji najavljuje nepovratni nestanak lidera slobodnoga svijeta. Temelji američkog vodstva sežu do 1945., kada su Sjedinjene Države, predvođene Franklinom Rooseveltom i Harryjem Trumanom, postale arhitekt globalnog poretka utemeljenog na demokraciji i slobodi. Taj projekt, koji je desetljećima kasnije Francis Fukuyama optimistično nazvao “krajem povijesti” u viziji svijeta kao univerzalne liberalne države, počivao je na ekonomskim stupovima poput Bretton Woodsa i Marshallovog plana, uz ideološku vjeru u providencijalnu ulogu Amerike.
George Washington opisao ju je 1789. godine kao “svetište slobode za čovječanstvo”, Abraham Lincoln 1862. proglasio ju je “posljednjom nadom Zemlje”, Lyndon Johnson 1965. pozivao je na borbu protiv tiranije diljem svijeta, dok je George H. W. Bush 1991., nakon kraja Hladnog rata, slavio pobjedu demokracije kao univerzalnog ideala. Taj idealizam, premda često prošaran pragmatičnim kompromisima — primjerice, svrgavanje Mohammeda Mossadegha u Iranu 1953. godine, podrška Pinochetu u Čileu ili dugogodišnja suradnja sa Saudijskom Arabijom radi nafte i geopolitičkih interesa — održavao je privid moralnog autoriteta.
No Trumpov dolazak 2017., poduprt doktrinom “America First” koju je agresivno artikulirao Steve Bannon, razorio je tu priču. Bannonova vizija, ponovljena u intervjuu za The Daily Caller u veljači 2025. godine, odbacuje “globalističku utopiju” i “moralističke lance” međunarodnih obveza, zagovarajući izolacionizam i snagu kao jedine vrijednosti. Napuštanje Ukrajine, tvrdi on, nije poraz, već “oslobađanje od tereta savezništva koje slabi Ameriku”. U njegovom svjetonazoru, Trumpovo uskraćivanje vojne pomoći Kijevu u ožujku 2025., zajedno s ranijim potezima poput izlaska iz Pariškog klimatskog sporazuma 2017., predstavlja trijumf suverenosti nad solidarnošću.
Taj dramatični zaokret kristalizirao se u veljači 2025., kada su Trump i Vance, tijekom susreta u Ovalnom uredu, ismijali Zelenskog kao “prosjaka koji moli za milost” i “slabića koji provocira Rusiju”, dok je Putinov režim istovremeno eskalirao napade na Donbas i Harkiv. Snimka tog trenutka, emitirana uživo na Fox Newsu i viralno proširena preko platformi poput X-a, izazvala je globalni bijes.
The New York Times naziva to “trenutkom nacionalnog poniženja”, dok francuski Le Figaro piše da “Amerika više nije svjetionik, već sjena nekadašnje veličine”.
Vanceov minhenski govor nekoliko dana prije, u kojem je zahtijevao od europskih lidera da prihvate uspon krajnje desnice i podrede se Trumpovim uvjetima za bilo kakvu buduću suradnju, izazvao je grobnu tišinu u dvorani, dok je očajnički apel Zelenskog za zajedništvom dobio posljednji odjek solidarnosti. Hrvatski Jutarnji list bilježi kako Trumpove prijetnje sankcijama zemljama poput Njemačke, Finske i Kanade — zbog njihovih javnih kritika američke politike — otkrivaju novu doktrinu: pokornost ili kazna. Europski mediji reagiraju burno: njemački Die Zeit poziva na “emancipaciju od američkog jarma”, španjolski El País upozorava da “SAD gube moralni kapital pred usponom Kine i Rusije”, dok talijanski Corriere della Sera zaključuje da “Europa stoji pred izborom: pokoriti se ili preuzeti vlastitu sudbinu”.
Unutar Amerike, erozija demokratskih institucija teče nezaustavljivo. Trumpova administracija, uz podršku konzervativnih think tankova poput Heritage Foundationa i njihovog Projekta 2025., smanjila je financiranje ključnih institucija poput National Endowment for Democracy i USAID-a, dok su napadi na medije postali svakodnevni.
CNN, MSNBC i The Wall Street Journal redovito se proglašavaju “neprijateljima naroda”, a Trumpovi postovi na Truth Socialu u ožujku 2025. godine veličaju Putina kao “čovjeka odlučnosti”, Xi Jinpinga kao “strateškog genija”, dok Bidena i njegove nasljednike ismijava kao “slabiće koji su predali Ameriku globalistima”.
The Economist u ožujku upozorava da ukidanje programa poput Peace Corpsa i smanjenje uloge u Ujedinjenim narodima signaliziraju “povlačenje iz svjetske arene”, dok domaći kritičari poput Alexandrije Ocasio-Cortez i Bernija Sandersa osuđuju “autoritarni pomak” u centralizaciji vlasti i slabljenju neovisnog pravosuđa. Imenovanja konzervativnih sudaca poput Bretta Kavanaugha i Amy Coney Barrett već su pomaknula Vrhovni sud udesno tijekom prvog mandata, a Projekt 2025 predlaže radikalnije korake: ukidanje federalnih agencija poput Odjela za obrazovanje i jačanje izvršne vlasti pod predsjednikom.
U Europi, reakcije su hitne. Njemačka kancelarka Annalena Baerbock najavljuje povećanje obrambenog proračuna Europske unije za 25 posto do 2028. godine, talijanska premijerka Giorgia Meloni zagovara “novi europski poredak” neovisan o Washingtonu, dok Švedska i Finska, svježe članice NATO-a, udvostručuju vojne kapacitete, jasno signalizirajući kraj ovisnosti o američkoj zaštiti.
Globalne posljedice tog nestanka osjetne su diljem svijeta. Freedom House u izvješću za 2025. godinu bilježi pad demokratskih standarda u 42 zemlje, označavajući najnižu razinu slobode od 1989. Rusija širi utjecaj na Balkan i Bliski istok, potpisujući sporazume s režimima u Srbiji, Siriji i Egiptu, dok Kina preuzima kontrolu nad trgovačkim rutama u Tihom oceanu i jača veze s afričkim autokracijama poput Sudana i Zimbabvea.
Američki odustanak od Ukrajine, kako izvještava RAND Corporation u veljači 2025., povećava troškove europske obrane za 65 milijardi dolara godišnje, dok Amnesty International upozorava na porast kršenja ljudskih prava u zemljama poput Ugande, Mjanmara i Venezuele, gdje je nekadašnja američka diplomatska podrška pružala barem minimalnu zaštitu. Bannonov san o “tvrđavi Americi” slavi ovu izolaciju kao povratak nacionalnoj snazi, ali analitičari poput Samanthe Power u The Atlanticu (ožujak 2025.) nazivaju to “samouništenjem” koje otvara vrata globalnom autoritarizmu.
Ako Kijev padne pod ruski pritisak bez američke intervencije, Politico predviđa “val od 12 milijuna izbjeglica i domino efekt nestabilnosti od Baltika do Crnog mora”. NATO, nekada stup sigurnosti Zapada, suočava se s egzistencijalnom krizom, dok savezi poput AUKUS-a i “Pet očiju” gube koheziju zbog nesuglasica o američkoj pouzdanosti. Poljski premijer Donald Tusk u govoru u Varšavi naziva to “povijesnom izdajom vrijednosti za koje smo krvavo izborili”, dok baltičke zemlje, predvođene Estonijom, razmatraju alternativne sigurnosne aranžmane, uključujući potencijalnu nuklearnu suradnju s Francuskom ili Velikom Britanijom.
Trumpov pristup, podržan figurama poput Rand Paula, Lauren Boebert i Teda Cruza, nije privremeni zastoj — to je sustavno rušenje američke uloge lidera slobodnog svijeta. Dok Bannon proglašava “povratak snazi nacije” i slavi Trumpove poteze kao “oslobađanje od globalističkog tereta”, glasovi poput Kamale Harris, Liz Cheney i Adama Schiffa upozoravaju na izdaju temeljnih vrijednosti na kojima je Amerika stoljećima gradila svoj identitet.
Povijest će možda 2025. pamtiti kao godinu kada je Amerika, nekada slavljen “sjajni grad na brdu” u riječima Ronalda Reagana, postala pasivni promatrač uspona novih tiranija. Dok Rusija, Kina i njihovi saveznici ispunjavaju vakuum moći, sloboda i demokracija — nekada branjene američkom vizijom i žrtvom — blijede u sjećanju prošlosti, ostavljajući svijet pred neizvjesnim i mračnijim poretkom.
