U očekivanju postepenog ukidanja svih vrsta sankcija Islamskoj Republici Iran započele su strateške igre kako bi se usporio povratak jedne od najmnogoljudnijih zemalja srednjeg istoka među najvažnije faktore svjetske geopolitičke i ekonomske scene. Iran je prema dokazanim zalihama nafte četvrta zemlja na svijetu te druga prema nalazištima prirodnog plina i svojedobno je uz Saudijsku Arabiju imala glavnu riječ unutar Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC).

Taj je utjecaj jenjavao kako je padala iranska proizvodnja nafte uslijed sankcija i zatvaranja svih značajnih tržišta za izvoz energenata. Za očekivati je da će Iran, kako se njegovo tržište bude otvaralo, postajati sve značajniji igrač upravo na valu vlastitih energetskih potencijala. Upravo je Saudijska Arabija kumovala prije nekoliko dana iznenađujućoj odluci OPEC-a da se poveća proizvodnja nafte u zemljama članicama. Kako povećana proizvodnja OPEC-a, koji čini trćinu svetske proizvodnje nafte, dovodi do pada cijene tog energenta, odluka na prvi pogled nije u interesu zemalja članica. Međutim, analitičari upozoravaju da će klizanje cijene nafte usporiti ekonomski oporavak Irana, što je u izravnom interesu nekih zemalja srednjeg istoka, ali i pojedinih svjetskih sila.

Zbog zategnutih odnosa sa Sjedinjenim Državama Iran je pod raznim vrstama međunarodnih blokada i sankcija još od islamske revolucije i svrgnuća posljednjeg šaha Mohammeda Reze Pahlavija 1979. godine, čija je politika uvelike bila oslonjena na savezništvo sa SAD-om. Zbog sumnji u nelegalni razvoj nuklearnog programa u posljednjih pet godina Iranu su nametnute totalne sankcije od SAD-a, UN-a i Europske unije te se zemlja otad nalazi u potpunoj ekonomskoj, vojnoj i političkoj blokadi od strane Zapada. Iako je dugogodišnja međunarodna blokada za posljedicu imala urušavanje dijela gospodarstva i infrastrukture, s druge je strane rezultirala nekim dobrim makroekonomskim pokazateljima.

Tako je Iran danas treća zemlja svijeta s najmanjim postotkom vanjskog duga u odnosu na BDP (3,7 %), u manjinskoj je  skupini država kojima je izvoz značajno veći od uvoza i jedna je od rijetkih vodećih zemalja svijeta koja je tijekom recentne globalne recesije imala rast bruto domaćeg proizvoda. Solidni makroekonomski temelji i ogromni energetski resursi, prema bankarskoj grupaciji Goldman Sachs, čine Iran potencijalno jednim od najvećih svjetskih gospodarstava u 21. stoljeću. Očito je kako je iranski povratak na svjetsku scenu neminovan, ali je isto tako činjenica da će ga mnogi pokušati usporiti. Osim Iranu tradicionalno nesklonih zemalja, poput Izraela i SAD-a, među njima je i jedan vrlo moćan unutarnji faktor.

Kako je povijest više puta potvrdila, krute sankcije ne štete toliko političkom establišmentu, koliko osiromašuju narod. Štoviše, interesne strukture decenijama stvarane u uvjetima zatvorenog tržišta u Iranu, tijekom sankcija su jačale. Jedna od najprominentnijih takvih organizacija je Iranska revolucionarna garda, ili Pasdaran, koja se u protekle dvije decenije prometnula u multimilijunski biznis. Početno zamišljena tijekom revolucije kao čuvar islamističke šijitske tradicije i vrijednosti, izravno pod kontrolom vrhovnog vođe, Revolucionarna garda postala je zasebna vojska, odmetnuta od regularnih oružanih snaga, koja pod kontrolom ima parapolicijsku organizaciju dobrovoljaca zvanu Basij, čiji je jedan od zadataka kontrola moralnosti civilnog društva.  

Tako zapadni analitičari smatraju da Revolucionarnoj gardi najmanje odgovara postizanje sporazuma sa zapadnim silama jer su dosad razvili niz lukrativnih gospodarskih aktivnosti i to temeljenih na izravnom poslovanju s državom. Smatra se da je Pasdaran, uz Nacionalnu naftnu kompaniju i fundaciju Imam Reza, najbogatija  iranska organizacija. Kao organizacija naučena na monopol više nego na otvoreno tržište, Pasdaranov logični ekonomski interes je zadržati satus quo. Pitanje je koliko je iranski narod svjestan tih činjenica. Iako je većina zapadnih internetskih stranica cenzurirana, Iranci koriste ilegalne browsere, koji im omogućavaju nesmetano surfanje i korištenje društvenih mreža, tako da nisu u informativnoj blokadi. Problem je što u Iranu ima svega 20 milijuna registriranih korisnika interneta, što je za naciju od gotovo 80 milijuna ljudi poražavajuća statistika. Ljudi u urbanim područjima više su informirani i imaju cjelovitiju sliku.

No, urbano je stanovništvu u manjini. A kao i svaka konzervativna politička opcija na svijetu, iranska službena politika svoju snagu crpi iz ruralne baze. Kako je rekao jedan zapadni diplomat citiran u tekstu objavljenom na portalu iranwatch.org, "u ovom trenutku ne postoji zazor srednje klase. Opća populacija ne zna ništa o ilegalnim aktivnostima, vilama na Kaspijskom moru i računima u švicarskim bankama". S druge strane, ekonomsku aktivnost vojnih organizacija u Iranu smatraju i legitimnom i legalnom, pozivajući se na ustav. Službena politika to argumentira činjenicom da se od vojnih snaga zahtjeva da sudjeluju u obnovi i razvoju zemlje u mirnodopsko vrijeme.

Smatra se da golemo inženjersko znanje i tehnički kapaciteti, razvijeni tijekom iransko-iračkog rata, moraju biti zemlji na raspolaganju i u miru. Pasdaran je bio na vrhuncu moći za vrijeme mandata bivšeg predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada, kada su u Vladi na visokim pozicijama bila čak 34 bivša časnika te vojne organizacije. Na parlamentarnim izborima 2004., godinu prije Ahmadinedžadova izbora, od 152 novoizabrana člana parlamenta, njih 91 bili su povezani s Pasdaranom.

Za razliku od uvriježenog mišljenja koje prevladava na Zapadu, Iran je tehnološki i infrastrukturno vrlo razvijena zemlja koja znatna sredstva ulaže u znanost, kulturu i obrazovanje. Suočeni sa sankcijama s kraja 2000-ih godina, Iranci su trgovinske partnere počeli tražiti na istoku tako da Iran danas ima brojen unosne ugovore na području energetike s Kinom, Rusijom, Indijom i Malezijom, čija je vrijednost više desetaka milijardi dolara. Izbacivanje iz međunarodnih trgovačkih tokova, uvjetovalo je i stvaranje ekonomske strategije samodostatnosti.

Prema dostupnim podacima Iran u domaćim pogonima proizvodi 70 do 80 posto potrebne opreme za istraživanje, proizvodnju i transport fosilnih goriva a zarada od nafte i prirodnog plina ove će godine dosegnuti 250 milijardi dolara. Kao i svim zemljama bogatim ugljikovodicima koje promišljaju svoju budućnost, tako je i Iranu cilj smanjiti ovisnost o nafti. Zato nekoć glavni gospodarski adut danas čini 70 posto izvoza, ali ujedno manje od 10 posto BDP-a. U takvim okolnostima zatvorenog tržišta, na čijim je temeljima svoju moć izgradila vladajuća struktura, teško se mogu očekivati brze promjene. Prilagodba liberaliziranom svjetskom tržištu znači ulazak moćnih zapadnih investitora i posljedično gubitak dijela unosnih poslova za iranski establišment.