Dok je prošla godina na globalnom ekonomskom planu bila obilježena izbijanjem pandemije koronavirusa, zastojem gospodarstva zbog epidemioloških mjera te trgovinskih tenzija između Europe i Amerike, 2021. na izmaku dobar je dio tih problema riješila. Iako Covid-19 nije suzbijen, unatoč dolasku cjepiva, vodeća globalna gospodarstva primjetno se oporavljaju od krize izazvane pandemijom, a slobodna trgovina između Europske unije i SAD-a postupno se normalizira, ukidanjem barijera uvedenih u mandatu administracije Donalda Trumpa.

Međutim, ova je godina donijela nove izazove koji će na globalnom ekonomskom (ali i političkom) planu zasigurno obilježiti godinu pred nama. To prije svega vrijedi za poremećaj u globalnim lancima opskrbe te sve primjetniju inflaciju. Za ovu potonju ekonomsku pojavu – prema riječima sve većeg broja ekonomista – sve se teže može reći da je prolaznog karaktera, kako tumače iz vodećih središnjih banaka, američke Federalne rezerve (Fed), Europska središnja banka (ECB) i Banka Engleske (BoE).

Kad stvari izmaknu kontroli

Da su stvari po pitanju inflacije izmakle kontroli potvrđuje posljednji podatak iz SAD-a o rastu indeksa potrošačkih cijena u listopadu od čak 6,2 posto, što je najviša razina od prosinca 1990. godine. Ako se isključe volatilne cijene hrane i energije, temeljna inflacija povećana je 4,6 posto što je najviša stopa od kolovoza 1991. i značajno više od očekivanja analitičara koji su prognozirali povećanje od 4 posto.

U odvojenom izvješću američkog ministarstva rada stoji kako su realne plaće – nakon što se umanje za stopu inflacije – između rujna i listopada pale za 0,5 posto, unatoč rastu prosječne satnice za 0,4 posto. Ako se svemu tome pribroji rast troškova stanovanja za 3,5 posto na godišnjoj razini, američki ekonomski analitičari ističu kako je jasno da se inflacija sve više pogoršava, rast troškova stanovanja dodatno pojačava inflatorne pritiske, pa je sve više razloga za zabrinutost oko valjanosti predviđanja Feda da je nešto povišenija stopa inflacije tek prolaznog karaktera.

Gotovo istovjetnu priču ponavlja i Europska središnja banka, iako je godišnja inflacija u eurozoni snažno ubrzala u listopadu, dosegnuvši najvišu razinu u 13 godina, potaknuta višim cijenama energenata. Podsjetimo, podaci Eurostata su pokazali da je prošloga mjeseca stopa inflacije, mjerena harmoniziranim indeksom potrošačkih cijena (HICP), porasla na 4,1 posto, najvišu razinu od srpnja 2008. godine. Time je dodatno ubrzala s obzirom na to da je u rujnu iznosila 3,4 posto.

Kada se isključe oscilacijama podložne cijene energenata, hrane, alkohola i duhanskih proizvoda, iznosila je 2,1 posto i bila je veća za 0,2 postotna boda nego u rujnu. Na pitanje može li se sljedeće godine očekivati pad opće razine cijena kao što tvrdi Fed i ECB, Vedrana Pribičević, predavačica na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta (ZŠEM) kaže kako odgovor možemo dobiti samo ako se zapitamo da li su razlozi zbog kojih je inflacija porasla prolazni ili nisu.

“To će ovisiti o tome kako će porast inflacije koji je posljedica s jedne strane problema agregatne ponude – dakle manjkova u lancima opskrbe – te s druge strane mahnitog rasta agregatne potražnje kao posljedice ogromne kupovne moći akumulirane u pandemiji, a što je rezultat sustezanja u kupovinama od strane potrošača. Jedini način da dođe do daljnjeg skoka inflacije jest da se promijene inflacijska očekivanja, što je moguće uslijed rasta plaća pri oporavku tržišta rada.

Europska središnja banka može tolerirati višu inflaciju od ciljane neko vrijeme, ali ne dugo prije nego mora povećati kamatne stope, što će imati izrazito negativne efekte na tržište obveznica suverenog duga što bi se sigurno vrlo brzo prelilo na druga financijska tržišta”, ocjenjuje Pribičević.

Drugi razlog za zabrinutost ekonomskim perspektivama u 2022. jest usporavanje rasta vodećih gospodarstava svijeta. Nedavno je objavljen podatak da je rast američkog gospodarstva u trećem tromjesečju usporio na 2 posto, umjesto procijenjenih 2,8 posto. K tome, ekonomisti očekuju da će gospodarstvo SAD-a iduće godine porasti 4,1 posto, a eurozone 4 posto.

Vedrana Pribičević komentira kako razlog za usporavanje američkog rasta nisu samo problemi s lancima opskrbe, već i pad povjerenja potrošača te indeksa menadžera nabave (PMI-Purchasing Managers’ Indeks) kojim se mjeri pouzdanje proizvođača u industriji i uslugama.

“Tvrtke se ne suočavaju samo s problemima u opskrbnim lancima već i s ozbiljnim manjkom radne snage, što pojačava neizvjesnost u okružju širenja koronavirusa, pada učinkovitosti cjepiva, diseminacije booster doza i eventualnog ponovnog zatvaranja. Kako se država povlači iz ekonomije i fiskalni poticaj koji je obilježio prošlu godinu jenjava, prirodno je da ekonomija usporava“, tumači Pribičević. Dodaje kako konzervativnije procjene idu i do smanjenja stope rasta gospodarstva SAD-a sa 7 posto ove godine na 2,9 posto iduće godine što je i dalje iznad linije trenda od 2 posto godišnje po kojoj je ekonomija rasla prije pandemije.

“Što se tiče Europske unije, najnovije projekcije rasta Europske komisije su 5, 4,3 i 2,5 posto u 2021., 2022. i 2023. godini. Uz projiciranu stopu rasta u trećem tromjesečju od 2,1 posto, EU bi se vratila na pretpandemijske razine vrijednosti gospodarstva što znači da je oporavak završio i počinje ekspanzija. EK posebice ističe nedostatak radne snage u sektorima koji najbrže rastu, ali i poremećaje u lancu opskrbe čiji su efekti već ugrađeni u inflaciju koju su u trećem tromjesečju osjetili potrošači“, kaže Pribičević.

Podršku oporavku gospodarstva na političkom planu svakako će dati normalizacija slobodne trgovine između Europe i SAD-a nakon tenzija koje je podigla prethodna američka administracija. Krajem listopada predsjednica EK-a Ursula von der Leyen i američki predsjednik Joe Biden objavili su dogovor o početku pregovora o Globalnom sporazumu za održivi čelik i aluminij. Osim što će sporazum imati značajnu “zelenu” notu – želja je smanjiti emisije ugljičnog dioksida u proizvodnji te dvije vrste metala – donio je i pauzu u bilateralnom sporu ta dva gospodarstva oko čelika i aluminija.

Naime, prvi udarac Trumpove administracije američko-europskim trgovinskim odnosima došao je upravo kroz nametanje carina na uvoz europskog čelika i aluminija, na što je Bruxelles odgovorio carinom na američke proizvode, poput viskija.

Ako se tome pribroji pokretanje EU-SAD Trgovinskog i tehnološkog vijeća te suspenzija međusobnih carina u sporu Boeing-Airbus, nesumnjivo je da se nakon smjene vlasti u Bijeloj kući transatlantske trgovinske veze obnavljaju. Hrvatski europarlamentarci pozitivno ocjenjuju ovakav razvoj situacije.

“Složit ćemo se da transatlantski odnosi u zadnje vrijeme nisu bili na onoj razini na kojoj su tradicionalno bili. Međutim, to je samo podsjetnik da moramo uložiti dodatne napore kako bismo osnažili naše partnerstvo. U konačnici vrijednosti koje baštinimo obvezuju nas da kontinuirao radimo na izgradnji i očuvanju političkih odnosa. S druge strane, očekujem daljnji napredak u trgovinskim odnosima između EU-a i SAD-a koji su već sada na zavidnoj razini.

Tu svakako moram istaknuti izvrsne bilateralne odnose koje Republika Hrvatska ima sa SAD-om, a koji su s uključivanjem Hrvatske u Program izuzeća od traženja viza podignuti na još višu razinu”, istaknuo je Tomislav Sokol, zastupnik e Europskom parlamentu iz redova pučana. Na pitanje kako vidi dinamiku političkih odnosa u trokutu Europska unija-SAD-Kina, a u kontekstu nastavka američko-kineskog političkog, ekonomskog i tehnološkog sukobljavanja s jedne strane te činjenice da je Kina postala najveći europski trgovinski partner kada je u pitanju robna trgovina, Sokol kaže kako nova američka administracija ne krije želju za tješnjom suradnjom s Europskom unijom kao svojim tradicionalnim partnerom.

“Istina je da je nedvojbeno komunicirano da su vanjskopolitički prioriteti nove administracije u bitnom povezani uz Indo-pacifičku regiju. S tim u vezi zanimljiv je i karakter partnerstva kojeg su u tom kontekstu sklopili SAD, Velika Britanija i Australija. U takvim okolnostima, izazov koji predstoji bit će pozicioniranje Europske unije u novim geopolitičkim konstelacijama. Naime, dolaskom nove administracije nije došlo do radikalne promjene politike u odnosima SAD-a prema Kini.

Možemo zaključiti da tu postoji kontinuitet u političkim stajalištima bivše i sadašnje administracije”, smatra Sokol. Tonino Picula, eurozastupnik iz redova socijaldemokrata, kaže kako je dinamika u trokutu između EU-a, SAD-a i Kine u najmanju ruku slojevita, a EU u ovom slučaju želi održati ravnotežu između međunarodnih odnosa, ekonomskih interesa i dobrobiti svojih građana, dakle, zaštite potrošača uvezenih dobara.

„Međutim, važno je naglasiti da EU poima Kinu kao partnera u borbi protiv klimatskih promjena. EU je svjesna činjenice da se problemi najučinkovitije rješavaju suradnjom, ali je isto tako svjesna da su joj potrebne određene tehnologije i znanja s kojima Kina raspolaže kad je riječ o planiranoj zelenoj tranziciji. Također, u EU-u se glasno čuje njemačka izreka o ‘promjeni kroz trgovinu’, odnosno o potrebi da se stvari iskristaliziraju tijekom konkretnih djelovanja“, komentirao je Picula.

Što s Kinom?

Za razliku od SAD-a koji je Kini postavio opsežan raspon zahtjeva da promijeni svoju trgovinsku i investicijsku praksu, EU bi mogla biti zadovoljna ograničenijim ispunjenjem prohtjeva prema Kini, što bi Bruxellesu omogućilo ponovnu procjenu Sveobuhvatnog ugovora o ulaganju (CAI) i vlastitih prioriteta, dodaje Picula.

“Očekuje se da će EU nastaviti održavati relativno neutralne trgovinske odnose i s Kinom i s SAD-om, istovremeno nastojeći postići stratešku autonomiju, ali i poštovati svoje standarde i vrijednosti pritom vodeći računa o svom ekonomskom uspjehu. Što se tiče CAI sporazuma, sigurno je kako ga Europski parlament neće ratificirati dok Peking ne povuče sankcije našim kolegama iz pododbora za ljudska prava“, tvrdi Picula.

I on i Sokol smatraju da će globalnom agendom 2022. ipak dominirati daljnja borba s pandemijom i nastavak ekonomskog oporavka. Picula podsjeća da je početkom studenog jedan od članova uprave Pfizera, Scott Gottlieb, ocijenio je kako bi se na proljeće sljedeće godine pandemija COVID-a zahvaljujući sve većoj procijepljenosti mogla pretvoriti u endemsku bolest.

“Dok se nadam da je u pravu, treba naglasiti kako je očito kako je u nerazvijenim, kao i nekim zemljama u razvoju udjel cijepljenih prenizak i za očekivati je da će se kriza nastaviti. To će bez sumnje utjecati i na stabilnost tih zemalja i regija, kao i na opskrbne lance koje je pandemija stavila pod golem pritisak. Uz to, ne smijemo zaboraviti da i u našem neposrednom susjedstvu, Bugarska i Rumunjska, članice EU, isto tako imaju velike probleme s iznimno niskom procijepljenošću“, ističe Picula.

No, to je samo dio konteksta u kojem će se rasplitati globalna situacija u 2022., smatra taj eurozastupnik.

“Što se tiče odnosa SAD-a i Kine, oni su mnogostruko složeni i različite teme imaju različite dinamike. Najbolji primjer toga su događaji koji su se odvili u samo nekoliko proteklih tjedana. S jedne strane, Kina je ponovno zaoštrila retoriku prema Tajvanu, svojim nimalo prikrivenim prijetnjama i ulascima u teritorijalno more Tajvana izaziva i SAD, koji je realni jamac opstojnosti Tajvana.

S druge, Kina i Sjedinjene Države su iznenada na COP26 klimatskom summitu u Glasgowu potpisale zajedničku deklaraciju u kojoj najavljuju zajednički rad na postizanju ciljeva Pariškog klimatskog sporazuma, ograničavanju globalnog rasta temperature za 1.5 stupnjeva Celzijusa u odnosu na predindustrijsko doba”, dodaje Picula.

Princip ‘zajedničkog napretka’

Kada je riječ o Kini, uvjerljivo najznačajnija novost u politici Pekinga uvođenje je principa “zajedničkog napretka”. Radi se o principu preraspodjele nacionalnog bogatstva i stvaranju egalitarnog društva koji nije potpuna novost u kineskom političkom diskursu, s obzirom na to da ga je spominjao još i Mao Zedong. “Zajedničkog napretka“ sada se opet sjetio predsjednik Xi Jinping. U suštini, radi se o smanjenju nejednakosti u kineskom društvu gdje sve bogatiji pojedinci postaju prijetnja političkoj dominaciji Komunističke partije. Naime, najbogatijih 20 posto Kineza zarađuje 10 puta više nego najsiromašnija petina stanovništva.

To je veći jaz nego u Americi i europskim državama, poput Njemačke i Francuske. Iako je Kina u posljednjih 10 godina učinila golemi napredak u smanjivanju siromaštva, oko polovice stanovništva, odnosno 600 milijuna Kineza, godišnje zarađuje manje od 12.000 juana, odnosno 1860 dolara. S druge strane, rapidni ekonomski rast posljednjih desetljeća rezultirao je s 81 milijarderom iz Kine među 500 najbogatijih ljudi svijeta na Bloombergovoj ljestvici.

Inozemni analitičari smatraju da bi „zajednički napredak“ s jedne strane trebao dodatno ojačati tamošnju srednju klasu i ubrzati transformaciju gospodarstva s proizvodnje i izvoza prema osobnoj potrošnji. S druge strane, dio stranih ekonomista smatra da će to ograničiti investicije privatnog sektora i pojačati nadzor Komunističke partije nad gospodarstvom.

Vedrana Pribičević smatra da bi motiv prije bio polit-ekonomski jer Partija zna da visoka razina nejednakosti nije održiva u dugom roku te nužno vodi porastu tenzija u društvu.

“Drugi problem je i klasa tajkuna koja je nastala u kineskom kapitalizmu a koji su se često znali i ‘odmetnuti’ te kritizirati Partiju. Sjetimo se samo slučaja Jack Ma, vlasnika Alibabe. Financijski moćna klasa poduzetnika postala je disonantni ton koji se trebao utišati. Ovo podsjeća na cara Zheng Hea nakon kojeg je kineska trgovačka flota – najmoćnija na svijetu u 15. stoljeću – bila u uništena. Razlog je bio vrlo jednostavan: trgovina je stvorila novu društvenu klasu poduzetnika koji su svojim novcem i utjecajem počeli biti problematični za jednog despotskog vladara“, kaže Pribičević.

Neki se pribojavaju da bi jačanje kineske srednje klase te orijentacija gospodarstva na osobnu potrošnju mogla dovesti do okretanja domaćim proizvodima te slabljenja zanimanja za uvozne proizvode, primjerice europske.

Međutim, Pribičević smatra kako takve bojazni ne treba biti. “Bogaćenjem kineske srednje klase došlo je do rasta potražnje za luksuznim dobrima što je dobra vijest za europske brendove. Kod njih smo prvo i primijetili obrazac ‘osvetničke kupovine’ kada su počeli mahnito trošiti na luksuz nakon što je prestao lockdown“, tumači Pribičević.

Na vrlo niskoj razini su i odnosi Europe i Rusije, a novo zaoštravanje donijela je migrantska kriza na poljsko-bjeloruskoj granici te prijetnja Aleksandra Lukašenka da će obustaviti tranzit ruskog plina koji je ionako snažno poskupio tijekom 2021. godine. Na pitanje može li stanje na plinskom tržištu dovesti do zatopljavanja odnosa EU-Rusija, s obzirom na ovisnost „starog kontinenta” o ruskom plinu, Tomislav Sokol kaže kako se zahtjevno stanje na energetskom tržištu neposredno odražava i na životni standard građana uzrokujući val poskupljenja.

“To nas obvezuje da moramo iznaći rješenja za postojeći energetski deficit. Na dugoročne staze svakako treba jačati energetske kapacitete i ojačati infrastrukturu obnovljivih izvora energije. Međutim, činjenica je da situacija pokazuje da samo Sunce i vjetar u ovom trenutku ne mogu odgovoriti na povećane energetske potrebe i riješiti nastalu energetsku krizu. Drugim riječima, još uvijek moramo većinu energetskih potreba zadovoljavati konvencionalnim energentima. U tom smislu treba promatrati i odnose Europske unije i Rusije i ostaviti prostora za međusobno približavanje”, smatra Sokol.