Duane Taylor studirao je na fakultetu humanističkih znanosti u Seattleu i živio u svom stanu kad je u jednom valu otpuštanja ostao bez posla.

Potom je našao, a zatim izgubio i drugi posao. A onda i treći. Danas ovaj dvadesetčetverogodišnjak radi u restoranu "Jack in the Box", ne zna hoće li se ondje moći zadržati, značajno je, kaže, spustio kriterije i ne zarađuje dovoljno da može unajmiti stan sam, čak ni s cimerom. Spava na strunjači u centru za beskućnike, osim kad mu sestra ne dopusti da spava na njezinu kauču. "U svakom bih trenutku mogao ostati bez posla", kaže Duane i objašnjava kako je dosad uvijek bio novi zaposlenik, pa bi ga zato prvoga i otpustili. "Volio bih se moći uzdržavati. To mi je jedini cilj." Diljem zemlje deseci su tisuća mladih bez zaposlenja ili rade potplaćene poslove, mnogi su fakultetski obrazovani i imaju radnog iskustva, a ne mogu se snaći nakon recesije, zbog koje u dobnoj skupini od 18 do 24 godine vlada najveća stopa nezaposlenosti među odraslima. Sretni su oni koji se mogu vratiti roditeljima, a riječ je o tzv. bumerang skupini.

Neprimjetan problem
No, za one čije su obitelji loše prošle u gospodarskoj krizi to nije moguće, kao što se dogodilo Duaneovoj majci, koja jedva spaja kraj s krajem radeći u praonici rublja. Kako nemaju stalne adrese, borave povremeno na nečijem kauču, skrivaju se u automobilima i drugim mjestima, nastojeći izbjeći trajni pečat javnog beskućništva. Mladi odrasli novo su lice beskućnika, a stručnjaci za siromaštvo i socijalni radnici kažu da su sve brojniji. No, taj je problem uglavnom neprimjetan. Većina gradova i saveznih država uglavnom se bavi obiteljima koje su ostale bez doma, a ni na koji način dosad se nisu pozabavili mladim odraslima, koji ne žele u skloništa jer se boje zlostavljanja starijih, kroničnih beskućnika. Stopa nezaposlenosti i broj mladih odraslih koji sebi ne mogu priuštiti fakultetsko obrazovanje "upućuje na činjenicu da u toj dobnoj skupini drastično raste broj beskućnika", kaže Barbara Poppe, izvršna direktorica Međuagencijskoga vijeća za beskućništvo. Obamina administracija pokrenula je inicijativu na devet lokacija, a uglavnom je riječ o velikim gradovima, radi popisivanja mladih u dobi od 18 do 24 godine koji nemaju stalnu adresu. Uključeni su, među ostalim, New York, Houston, Los Angeles, Cleveland i Boston. "Među prvim potezima jest preciznija procjena broja mladih beskućnika", ističe Barbara Poppe, čija agencija vodi tu inicijativu. Oni koji u mnogim gradovima pružaju usluge za siromašne kažu da gospodarski oporavak nije umanjio problem. "Prije nekoliko godina niste mogli vidjeti mlade ljude fakultetske dobi kako čekaju razgovor sa savjetnikom prije nego što ostanu bez doma", kaže Andrae Bailey, izvršni direktor Centra za opskrbu hranom i pomoć, jedne od najvećih humanitarnih agencija na Floridi. "To je danas uobičajena stvar." Grad Los Angeles pokušao je popisati mlade beskućnike još 2011.; tada je popisano njih 3600, no gradska su skloništa mogla primiti samo 17 posto njih.

Izgubljena generacija
"Drugi se snalaze kako znaju i umiju", kaže Michael Arnold, izvršni direktor losangeleske uprave za beskućnike. "Kad tome dodate one koji spavaju kod prijatelja na kauču, brojka se eksponencijalno povećava." I Boston je pokušao prebrojati beskućnike 2010. i 2011. godine. Tijekom tog razdoblja broj mladih odraslih beskućnika koji traže mjesto u skloništima porastao je s tri na 12 posto od ukupno 6000 beskućnika smještenih u skloništima. "Taj nas je nagli skok upozorio na to da je riječ tek o vrhu ledenjaka", kaže Jim Greene, voditelj skloništa pri bostonskoj upravi za javno zdravstvo. Dvadesetšestogodišnji Lance Fuller iz Washingtona, diplomirani novinar, potkraj prošloga mjeseca iselio se iz dvosobnoga stana koji sebi više ne može priuštiti jer je dobio otkaz. Fuller kaže da od diplome na Sveučilištu u Floridi 2010. posao nije mogao održati dulje od osam mjeseci. "Srećom, imam djevojku kod koje mogu boraviti dok ponovno ne stanem na noge", kaže Lance, koji piše blog Voices of a Lost Generation (Glasovi izgubljene generacije).

"Ljudima iz moje generacije stvarno je teško izbjeći smrtonosni udarac ovakva gospodarstva." Duane Taylor radi u restoranu brze hrane u Seattleu, a kaže da je srećom dobio željeno mjesto u skloništu za mlade Roots, u podrumu jedne crkve. Takvih je skloništa vrlo malo. Već se generacijama službe za pomoć beskućnicima bave dvjema skupinama: maloljetnicima i starijim osobama. Vrlo se malo pozornosti posvećivalo skupini koju stručnjaci danas nazivaju "prijelaznom mlađom dobnom skupinom", tj. mladim odraslima koji imaju vrlo specifične potrebe."Vidim ih kako dan za danom dolaze sve dotučeniji i iscrpljeniji, i kako pitaju: 'A kad je moj red?'", kaže voditeljica skloništa Roots Kristine Cunningham. "Srce nam se slama. U dobi su kad bi svijetu htjeli pokazati koliko vrijede." Ne trebaju im samo čista odjeća i prenoćište kako bi na siguran način dosegnuli odraslu dob, tvrde stručnjaci. "Njima treba rješenje", kaže Barbara Poppe, čija agencija također prikuplja podatke o najučinkovitijim programima pomoći. "Žele priliku za razvoj vještina kako bi se dugoročno mogli održati na tržištu rada. Čini se da najviše pomaže individualniji pristup", kaže Poppe.

Da je barem privremeno…
Dvadesetogodišnji Roman Tano nedavno se probudio u Centru za mlade James W. Ray Orion, skloništu za mlade odrasle koje nudi i programe za obrazovanje. U listopadu su povećali broj kreveta sa 15 na 20. Prije dva mjeseca Tano je otkazao najam stana u rodnom Dallasu jer je ostao bez posla. Prodao je Toyotu i priliku za sreću odlučio pronaći na pacifičkom sjeverozapadu. Unajmio je sobu i krenuo u potragu za poslom. No, kad je iscrpio ušteđevinu od 2000 dolara, prvi put u životu prenoćio je na ulici. Centar za mlade pronašao je putem interneta, a ondje boravi već mjesec dana. Zaposlio se kao aktivist jedne organizacije za zaštitu okoliša. Kad dobije prvu plaću, nada se, otići će.

Susan Saulny

Lutrijom do smještaja

Skloništa premala, kandidata puno

Mladi odrasli toliko čeznu za neovisnošću da nisu spremni priznati da im trebaju pomoć i smještaj. Usto, skloništa za mlade odrasle, u kojima se nude savjetovanje za razvoj karijere i psihološka pomoć te programi obrazovanja, obično su malena. U sklonište Roots stane tek 35 ljudi, a lutrijom se izvlače oni koji će ondje spavati, dobiti tople obroke, prati rublje… Trenutačno se sklonište proširuje na 45 kreveta. Dvadesetogodišnja Anna Wiley i njezin dečko, dvadesetčetverogodišnji Bobby Jollineau, proveli su prije dva tjedna nekoliko noći u skloništu Roots, no jedne noći u studenome nisu uspjeli ući. "Na kraju smo spavali ispred skloništa", kaže Bobby. Kad sam je upitala bi li se vratila roditeljima, Anna je rekla da joj je otac nezaposlen, a majka joj radi u trgovini te ne zaradi gotovo ništa više od nje. "A i ne volim baš ovisiti o drugima", kaže.