Strateška važnost prirodnog plina kao energenta, mogućnost eksploatacije ugljikovodika iz škriljavaca, nužnost razvoja tehnologija 'čistog ugljena', povećanje proizvodnje energije iz otpada – ovaj popis mjera kao da je izvučen iz noćne more nekog ekološkog aktivista, zapravo je sažetak Energetske unije – nove i pompozno nazvane energetske strategije Europske unije.

Kako je pompa jedan od najčvršćih temelja na kojima je ideja EU i sazdana, a u okvirima povijesne važnosti cjelokupnog projekta političkog ujedinjenja starog kontinenta kontinuirana produkcija 'povijesno važnih' sporazuma, direktiva i pravila zapravo je nužnost. Utoliko, ne treba previše čuditi činjenica da je i ovaj sporazum – predstavljen prije tjedan i pol dana na summitu čelnika država članica EU – odmah od strane čelnika raznih tijela i institucija Unije okarakteriziran kao povijesno važan dokument, dok su neki išli tako daleko da ga proglase i najvažnijim europskim aktom od sklapanja sporazuma o stvaranju Europska zajednice za ugljen i čelik – preteče današnje Europske unije.

Hoće li se ta povijesna očekivanja ispuniti, hoće li Energetska unija rezultirati sigurnom opskrbom cjenovno povoljnom i čistom energijom za cijeli kontinent, može se tek nagađati. Ipak, prije nego što se to i dogodi, evidentno je kako će uspostavom Energetske unije prvenstveno biti nastavljen trend paneuropske centralizacije, odnosno slabljenja ovlasti i odgovornosti nacionalnih država članica u odnosu na anacionalne birokratske strukture tijela Europske unije. Dakako, taj trend sam po sebi nije ništa čudno, značajne količine regulative već su ustrojene i kroz famozni Unijin 'treći energetski paket', no već i površna analiza prijedloga Energetske unije pokazuje kako je osnovni cilj nove energetske politike EU i dodatno povećati regulativu koja bi rezultirala stvaranjem integriranog europskog energetskog tržišta, kako u ekonomskom, tako i u tehnološko-tehničkom pogledu, te smanjenju rizika ovisnosti o uvozu energenata, prvenstveno što se tiče uvoza iz Rusije.

Ideja povećavanja sigurnosti dobave, odnosno opskrbe energijom u Europi neosporno je legitimna, problem je samo što se taj cilj može ostvariti nizom različitih metoda i načina. Ti načini, dakako, često su međusobno oprečni, a iza svakog od njih skrivaju se vrlo prozaični interesi, kako pojedinih nacija članica, tako i raznih industrijsko-energetskih lobija. Energetska unija, onakva kakva je predstavljena, produkt je vrlo intenzivnog međudjelovanja tih brojnih interesa, a pokušaji stvaranja kompromisnog rješenja na kraju su rezultirali cijelim nizom kontradiktornih, odnosno teško ostvarivih prijedloga.

U takvim okolnostima, cijela strategija zapravo se može smatrati poprilično značajnom pobjedom fosilnih goriva. Iako se u samom uvodu strategije vrlo izravno navodi nužnost 'fundamentalne transformacije europskog energetskog sustava od ekonomije pogonjene fosilnim gorivima (…) i zastarjelih poslovnih modela', te proglašava posvećenost dostizanja titule 'svjetskog lidera na polju obnovljivih izvora energije', konkretnih mjera kojima bi se ti ciljevi trebali ostvariti vrlo je malo. Upravo suprotno, najspominjaniji pojam u cijelom dokumentu jest 'prirodni plin', a niti na jednom mjestu ne spominje se mogućnost smanjenja ovisnosti o uvozu kroz smanjenje potrošnje tog energenta.

Pojednostavljeno rečeno, Europska komisija ne planira na bilo koji način smanjiti europsku ovisnost o plinu kao energentu, već isključivo kroz otvaranje novih dobavnih pravaca i stvaranje zajedničkog tržišta želi se smanjiti izloženost prema samo jednom dobavljaču – preciznije Rusiji. U vidu toga najavljeno je i donošenje detaljne europske strategije o uvozu ukapljenog prirodnog plina (LNG) do kraja 2016. Za Hrvatsku i njezin projekt gradnje LNG terminala na Krku to je iznimno bitno. 

Njemačko lobiranje

Nema zajedničke nabave plina

Zanimljivo je, također, da je iz konačnog prijedloga Energetske unije praktički izbačen prijedlog uvođenja mandatorne zajedničke nabave plina europskih zemalja. Taj prijedlog svojedobno je, za vrijeme svog predsjedanja Unijom, jako zagovarala Poljska – glavni inicijator stvaranja Unije – no dolaskom nove komisije na čelu s Jean Claudeom Junckerom, taj prijedlog je potpuno razvodnila, svodivši ga na razinu dobrovoljnog modela, primjenjivog tek u slučajevima tržišnih poremećaja i ugroze sigurnosti opskrbe. Za vjerovati jest da je to bio rezultat jakog lobiranja Njemačke i nekoliko drugih država koje bi u okvirima zajedničke nabave plina plaćale višu cijenu nego što plaćaju danas.