Ukrajina, ukrajinsko-ruski mirovni sporazum, držanje na okupu i pod konsenzusom 32 članice NATO-a, podizanje novčanih davanja članica za obranu idealno do pet posto, scenariji nakon američkih izbora 5. studenog… To su teme kojima će biti zaokupljen novi glavni tajnik Saveza u četverogodišnjem mandatu.

Već se dulje vremena znalo da će Mark Rutte preuzeti NATO, a neki misle da je Rutte neko vrijeme usmjeravao svoje političke odluke dok je bio nizozemski premijer imajući na umu NATO.

Krajnja odluka o imenovanju Ruttea pala je nakon što se Ursula von der Leyen, koja također nije bila bez podrške, počela spominjati kao ozbiljna kandidatkinja. Njemica je tada ponovo pogurnuta prema Europskoj komisiji, jer se nije moglo predvidjeti kakva bi bila kao glavna tajnica Saveza.

Rođeni trgovci
Marka Ruttea opisuje se kao “pragmatičnog, sposobnog da postigne kompromis tamo gdje to izgleda nemoguće”. Kao premijer Nizozemske bio je na toj poziciji skoro 14 godina (tri mjeseca manje), više nego itko prije te je najdugovječniji premijer u bilo kojoj zemlji Europske unije. Surađivao je doslovno sa svima.

Pokazao je da za njega nitko nije bio previše crn ili previše crven, ili bilo koje druge boje, a da ne bi bili u stanju sklopiti kompromis. Baš kao i u međunarodnim kontaktima. Vladimir Putin, Donald Trump, Volodimir Zelenski, Recep Tayyip Erdogan, tko god… Sa svima je znao kako nešto postići.

Primjerice, 2015. godine, kad izbjeglički val nije jenjavao, Mark Rutte se u ime EU, dogovorio s Erdoganom da na turskom teritoriju formira prihvatne logore za sirijske izbjeglice, što bi EU platila u tom trenutku 3,3 milijarde eura. Dalje, EU se obavezala da će postepeno primiti oko 500 tisuća Sirijaca, a da će Erdogan zatvoriti tursko-sirijsku granicu od nekontroliranog ulaska izbjeglica i migranata koji su tada kroz tursko-grčku granicu, koju je Erdogan pustio posve otvorenom, ulazili u EU.

Dogovor se uglavnom održao uz trzavice, pa i krize. Najveća kriza izbila je kad 2017. Erdogan optužio Nizozemsku zbog ponašanja nizozemskog bataljuna u Srebrenici tijekom rata u BiH i napuštanja civila, nakon čega su uslijedili upad Ratka Mladića i genocid. Za Ruttea, to je bilo “neprihvatljivo”, no situacija je diplomatski i politički dodatno eskalirala kad je turski predsjednik pokušao instrumentalizirati turske migrante u Nizozemskoj pa su se povukli veleposlanici.

Nizozemska je uskratila pravo slijetanja avionu turske vlade na njezin teritorij. I tako dalje. Ali! Pred kraj svog premijerskog mandata u proljeće 2024., Rutte je posjetio Ankaru! Incidenti su izglađeni, Erdogan je dao podršku Rutteu za NATO, srdačno mu čestitao na izboru i još su organizirali sastanak u četiri oka na temu opasnosti od terorizma i tko zna čega još. To su Nizozemci, rođeni trgovci.

Ali to su i političari Beneluksa. Kao i u Belgiji, tako i u Nizozemskoj, nema smisla pitati tko je pobijedio na izborima. Uvijek su koalicije, uvijek su svi više-manje na vlasti. I kad su najveće svađe u pitanju, uvijek su sva usta nahranjena. Jedina granica bila je da se neće surađivati s krajnjom desnicom.

No, Rutte je kroz godine vođenja Nizozemske, nakon što se oštro bunio, počeo surađivati i s Geertom Wildersom. Ponekad se čini da je političarima Beneluksa sklapanje nevjerojatnih, neočekivanih kompromisa strast, baš kao što je nekima kockanje.

Prvi podržao Trumpa
Tvrdio je da se s Putinom može surađivati, tako da je i nakon prvih sankcija Nizozemska bila puna ruskog biznisa. I Putinova je kći ondje poluinkognito živjela. Nakon što su proruske snage nad istočnom Ukrajinom srušile avion MH17, u kojem je bilo blizu 200 nizozemskih državljana, odnosi su se pokvarili. Svejedno, nakon nekog vremena opet je došlo do kontakta između Ruttea i Putina. Trenutačno su njihovi odnosi loši.

Također, Rutte je jedan od rijetkih EU lidera koji je uspio biti dobar s Trumpom. Dakako, dobar si je i s Orbanom, ali on je poluizopćenik, a Rutte je jako uvaženi zapadnoeuropski ‘mainstream’. Trumpove simpatije stekao je kad je ovaj kao američki predsjednik tražio da se europska izdvajanja za obranu NATO članica popnu barem do 2 posto BDP-a članice, “inače će Amerika stajati i mirno promatrati ako i kad Rusija napadne”.

Svi su bili u šoku, jedino je Rutte rekao da Trump ima pravo. I zbilja, nakon toga, članice su počele izdvajati puno više. Dakle, ako Trump dobije izbore, Rutte bi mogao očuvati NATO, ali jasno je da će se izdvajanja za obranu morati dodatno povećati. Naredni cilj bit će 5 posto. No, to isto će biti i ako dođe Kamala Harris, osim što će biti rečeno više diplomatski. U svakom slučaju, tko god da pobijedi, oči Amerike usmjerene su iznad Europe, u Aziju, u Kinu.

To je protivnik u novom Hladnom ratu, a Rusija je zanimljiva utoliko koliko je se može odvojiti od Kine, spriječiti njihovo savezništvo. No, ipak nije samo to. Jedan od Putinovih ratnih ciljeva, jednako bitan kao i pokoravanje Ukrajine, jest demonstracija da je NATO slab. Putinov cilj je skršiti NATO kao savezništvo. Jedan od razloga zašto se u tolikoj mjeri podržava Ukrajina jest upravo to.

U prvom obraćanju s mjesta glavnog tajnika NATO-a Mark Rutte objavio je veliku i neprikosnovenu podršku Ukrajini. Objašnjenje je da ako Rusija pobijedi, Europa kao cjelina postaje izložena i jako nesigurna.

To je i istina, jer ako odnese vojnu pobjedu ili ako bi brokeri mirovnog sporazuma htjeli sklopiti kakav takav mir na štetu Ukrajine, Putin će osjećati kao da mu nova krv kola žilama. I nastavit će ne samo hibridni rat protiv Europe, nego će sigurno pribjeći i incidentima tipa eksplozija, trovanja i tko zna čega. Dakako da će prvi ciljevi biti Baltik, Poljska, ali zaustaviti se neće. Zašto bi?

Mir na štetu Ukrajine?
I onda, da li će takav mir na štetu Ukrajine biti dobar za europski biznis, kao što neki tvrde? To je dokazano pogrešno uvjerenje. Rutte je zato kao svoj prvi službeni put kao glavni tajnik izabrao posjet Kijevu, gdje je izrazio i podršku NATO-a za duboke udare iz Ukrajine u Rusiju.

Jedan od izazova za Ruttea bit će i očuvati članice na okupu da bi se došlo do konsenzusa u napredovanju prema ciljevima. Najbolnije točke Saveza su Turska i Mađarska. Turska, zato jer želi biti lider u regiji i jer je njena geopolitička situacija takva da pliva, nigdje ne može baciti sidro, a sve isprobava.

Drugi problem jest Orbanova proputinovska Mađarska, te slična, makar manje očito, Slovačka. Zatim su tu zemlje na vagi, poput Crne Gore, Hrvatske (zavisi koja struja dobiva, premijerova ili predsjednikova), Italija, pa one indiferente – Španjolska, Portugal, Malta, Belgija, Kanada.

Dakako, naziru se i zemlje čvrste jezgre članice NATO-a, a to su, od europskih Velika Britanija, Skandinavci, Baltik, Poljska, Francuska dok je tamo Macron, iako su mu izjave često šokantne te Njemačka. Sve su to vragovi u vreći koje će trebati držati na okupu tako da NATO ne samo zadrži svoj okvir, nego i svoju snagu i smisao. Ptičice će se vratiti jatu kad Putin izgubi rat. Ako ga izgubi.

Eto, to su glavni obrisi teških pitanja koji stoje pred glavnim tajnikom, a prve naznake kako će i što će biti, vidjet ćemo nakon američkih predsjedničkih izbora.