Prema uvriježenoj tezi koju malo tko osporava, invazijom na Ukrajinu i drastično smanjenim dotokom prirodnog plina iz Rusije prema Europi, obilato su profitirali – Amerikanci.

Prema podacima američke administracije (EIA), prosječna cijena tisuću kubičnih metara (cubic feet ili CF) ukapljenog prirodnog plina tijekom 2021. godine kretala se oko 7,6 dolara, no samo godinu dana kasnije porasla je preko 12 dolara.

A čak ni to ne otkriva u potpunosti razmjere poskupljenja, jer prosječne cijene obuhvaćaju i (znatno niže) brojke definirane dugoročnim ugovorima iz nekih drugih, mirnodopskih vremena, zbog čega su Europljani vjerojatno pristajali plaćati i znatno više cifre.

Zamjetni porast
Manje je, međutim, poznato kako traume europskih potrošača, uvjetovane napadom na Ukrajinu, uz one azijske (kojima Europa nije ostavila previše izvora), u određenoj mjeri dijele i – američki potrošači. Unatoč samodostatnoj proizvodnji prirodnoj plina koja može zadovoljiti sve domaće potrebe.

Naime, do agresije na Ukrajinu, ukapljeni američki plin nije mogao konkurirati niskim ruskim cijenama, te je izvoz u najvećoj mjeri bio usredotočen u Aziju. Udio izvoza u ukupnog proizvodnji je kontinuirano rastao, ali s vrlo skromne osnove (dosegnuvši 2020. godine 6,6% ukupne proizvodnje), i nedovoljno da poremeti odnos ponude i potražnje na američkom tržištu.

Već tijekom 2021. godine, u osvit ruske agresije, taj je udio zamjetno porastao (na 9,5%), reflektirajući nelagodu koju je u Europi budilo rusko zveckanje oružjem. Paralelno s početkom rada LNG Hrvatska u siječnju 2021. godine, cijena terminskih ugovora na američkom tržištu (za domaće korisnike) kreće se oko 2,5 dolara za tisuću kubika plina; samo deset mjeseci kasnije, ta cifra prelazi šest dolara.

Kriza je, baš kao i u Europi, kulminirala u kolovozu prošle godine, kada je (domaća) cijena porasla gotovo do devet dolara. Ili otprilike tridesetak eura po megavatsatu; trošak prirodnog plina u Europi još je uvijek neusporedivo veći (cijena na TTF-u raste preko 230 eura!), ali se i cijena za američke korisnike u svega osam mjeseci doslovno udvostručila (ili više utrostručila u odnosu na početak 2021. godine).

Izgled krivulje cijena s jedne i druge strane Atlantika ne ostavlja mjesta nikakvim dvojbama, jasno ukazujući na princip spojenih posuda, uvjetovan dramatičnih rastom potražnje od strane europskih kupaca.

Detalj o ulozi američkih potrošača baca ponešto drukčije svjetlo na tezu s početka teksta, ali za nas je u ovoj priči puno važnija ciklička priroda tržišta roba, u skladu s “boom & bust” modelom: rast cijena u pravilu provocira veća ulaganja koja u konačnici uvjetuju negativnu korekciju cijena. Udio LNG izvoza već je prošle godine dosegao 10% ukupne američke proizvodnje koja tri godine uzastopno raste, i pritom se kraj trenda još uvijek ne nazire.

Budućnost se doima osobito optimističnom upravo iz hrvatske (europske) perspektive u kojoj su postojeći kapaciteti izvoznih LNG terminala na američkom teritoriju bili problematično usko grlo i velika barijera željenom padu cijena.

Izdašna ulaganja već bi tijekom ove godine trebala povećati količine plina namijenjenog izvozu i gurnuti SAD na vrh ljestvice najvećih izvoznika ukapljenog prirodnog plina (ispred Australije i Katara), a do 2028. godine izvozni bi se kapaciteti trebali doslovno – udvostručiti.

Pozitivni trend
A u međuvremenu je dodatan poticaj smanjenju cijena stigao i iz posve neočekivanog izvora. Riječ je o članicama OPEC-a koje su odlukom o daljnjem smanjenju proizvodnih kvota isprovocirale kratkotrajan skok cijena sirove nafte, ali ujedno i ohrabrile američke proizvođače.

Više, ili barem relativno visoke cijene nafte, osigurat će nastavak pozitivnog trenda američke proizvodnje crnog zlata čiji je nusproizvod – prirodni plin. Pritom, ponajviše zahvaljujući strogim kriterijima održivog poslovanja i svijesti o klimatskim promjenama, nikome više ne pada na pamet štetna praksa spaljivanja plina u procesu vađenja nafte (flaring).

I dok tržište nafte karakterizira krhka ravnoteža između ponude i potražnje na tržištu nafte, tržište prirodnog plina već je poprilično zasićeno. Zato je Chesapeake Energy, jedan od velikih proizvođača plina, već u siječnju pozvao konkurenciju na solidarno smanjenje proizvodnje, no kompanije koje se bave eksploatacijom nalazišta sirove nafte za to ne mare previše. Njihova je motivacija bitno drukčija (cijena barela od 80-ak dolara), i plin je u toj kalkulaciji sporedna kategorija.

Uz takav razvoj događaja, ne čudi da se cijena prirodnog plina samo u nepuna četiri mjeseca ove godine doslovno prepolovila; u ovome je trenutku preko nizozemskog TTF-a mogu nabaviti željene količine prirodnog plina za vrhunac nove sezone grijanja u siječnju 2024. godine po cijeni od 57 EUR/MWh. A to je možda tek uvertira u još intenzivniju konvergenciju cijena s obje strane Atlantika.