Proteklih nekoliko mjeseci izraženo usporavanje njemačke prerađivačke industrije u fokusu je hrvatskih gospodarstvenika. Sasvim opravdano jer gospodarsko zdravlje euro područja i njenih najvećih članica ima najveći utjecaj na gospodarske prilike u Hrvatskoj. S druge strane, Kina gotovo da ne figurira u razgovorima o gospodarskim prilikama u Hrvatskoj. Osim što je središte globalne prerađivačke industrije, Kina je iznimno bitan trgovinski partner Njemačkoj. Ako zbog ničeg drugog, onda bi zbog ove činjenice trebali više pozornosti posvetiti Kini. Otkada je Deng Xao Ping 1978. utemeljio politiku otvaranja Kine prema svijetu, što je svoju institucionalnu potvrdu doživjelo 2001. ulaskom Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju, ova zemlja svjedoči jednu od najuspješnijih preobrazbi ekonomije. Otvaranjem prema svijetu, Kina je osigurala prijeko potrebno financiranje za ulaganja u infrastrukturu i razvoj ekonomije. Obilje cjenovno konkurentne radne snage iz ruralnih krajeva preseljeno je u gradove. Tako je Kina postala motor globalne prerađivačke industrije. Najimpresivnije je što je stotina milijuna Kineza izdignuto iz siromaštva.
Ekonomija ovisna o ulaganjima
Otprilike prvih 25 godina nakon otvaranja prema svijetu, iz svega navedenog, može se ocijeniti kao gospodarski uspješno razdoblje za Kinu. Međutim, sve uspješne ekonomske politike s vremenom generiraju vlastite interesne skupine i svojevrsnu inerciju. Veliki proizvođači, najčešće poduzeća u državnom vlasništvu, perjanice su spomenutih interesnih skupina u Kini. Kako je prerađivački sektor pridobio sve više stranog kapitala, povećavao zaposlenost, izvoz i porezne prihode, država je sve više subvencionirala te aktivnosti. Osim povoljnih kamata (nauštrb kućanstava) i preferiranog pristupa kapitalu, kroz kontinuirano ulaganje u infrastrukturu, ciljano držanje rasta cijene rada ispod razine rasta produktivnosti i uvjetovanje pristupa stranim ulagačima na kinesko tržište s prijenosom zapadnih tehnologija, država i danas podržava prerađivački sektor.
Dokle god je potreba za infrastrukturom i proizvodnim kapacitetima karakterizirala kinesku ekonomiju, zaduživanje i ulaganje u infrastrukturu imali su ekonomskog smisla. Utoliko se udio zaduženosti svih sektora ekonomije u BDP-u nije povećavao. Drugim riječima, ulaganja koja su financirana zaduživanjem generirala su dovoljno ekonomske aktivnosti, čineći taj dug održivim.
S vremenom, nedostatak kapitala i ulaganja više nije bilo obilježje kineske ekonomije. Međutim, kako su ulaganja u infrastrukturu i proizvodne kapacitete vezane uz rast zapošljavanja, izvoza i razvoja,
teško je prekinuti s praksama koje su polučile rezultate u prošlosti, čak i kada više ne daju iste rezultate. Naprotiv, kada bi ekonomija malo posustala, često bi se pribjeglo ulaganju u još jedan most, zračnu luku ili kompleks stambenih zgrada. Zbog toga je udio investicija u BDP-u u Kini desetljećima preko 40%, što je neviđeno visoko.
A kada investicija nema ekonomskog opravdanja, tada nema ni povrata na ulaganje, niti bržeg gospodarskog rasta, ako ga uopće ima. U tim uvjetima zaduženost raste brže od BDP-a. Prema najnovijoj Debt Monitor analizi zaduženosti globalne ekonomije Međunarodnog monetarnog fonda iz rujna 2023. vidljivo je koliko je visoka zaduženost kineske ekonomije i kojim tempom raste. Usput, spomenimo da su hrvatski trendovi po ovom pitanju oprečni, odnosno povoljni za makroekonomsku stabilnost zbog čega se sve češće spominje dostizanje A razine kreditnog ratinga. Iz tablice je vidljivo da već krajem 1990-tih godina kinesku ekonomiju više nisu obilježavali nedostatak kapitala niti proizvodnih kapaciteta.
Već viđeno
Najeklatantniji primjer promašenih investicija je kineski sektor nekretnina. Zadnje dvije godine izlaze na vidjelo svi disbalansi u ovom sektoru; sama činjenica da sektor nekretnina/građevinarstva čini preko 30% kineskog BDP-a već dovoljno govori. Međutim, najveće građevinsko poduzeća, Evergrande, otišlo je u kolovozu ove godine u stečaj (u SAD-u!), a prije toga je čitav niz poduzeća kasnio s isplatama kamata i glavnica za obveznice izdane na međunarodnom tržištu.
Osim što Kina sustavno ograničava plaće zaposlenih, tako da rastu sporije od rasta produktivnosti rada, kao jedan od vidova subvencioniranja industrije, domaći sustavi mirovinske i socijalne skrbi manjeg su opsega u odnosu na najrazvijenije ekonomije svijeta. Kućanstva koja ionako zarađuju manje nego što bi ekonomski bilo opravdano, strukturno su prisiljena štedjeti veći udio primanja zbog relativno nerazvijenih sustava socijalne skrbi. Između ostalog, ta potreba za štednjom za treću životnu dob stvorila je dio potražnje za nekretninama. Makroekonomski gledano, to znači da je udio osobne potrošnje u ekonomiji znatno manji nego što bi netko očekivao za drugu najveću ekonomiju svijeta. U razvijenim ekonomijama udio osobne potrošnje u BDP-u doseže blizu 70% (SAD) i svakako je iznad 50%, a u Kini, koja je druga najveća svjetska ekonomija, taj udio prema izračunima Svjetske banke jedva doseže 40%.
A kako su cijene nekretnina desetljećima rasle, neravnoteže u sektoru nekretnina samo su se produbljivale, dok cijeli proces nije stao. Rizik za tvorce ekonomskih politika, kojeg su vrlo svjesni, jest da kako su cijene stanova rasle u fazi ekspanzije, jednako tako mogu krenuti u obrnutom smjeru u fazi pada. Podsjetimo se da je naglo usporavanje u sektoru nekretnina počelo nakon što je tamošnja vlada ograničila uvjete financiranja. Samo što je u autoritativnim političkim sustavima ta dinamika rizičnija za vlastodršce nego u demokracijama. A što je razdoblje prilagodbe dulje, gospodarski rast će biti sporiji.
Kina nije prva velika ekonomija koja je brzo rasla da bi kasnije posustala. Sovjetski Savez 1960-ih, Brazil desetljeće kasnije, Japan od 1990-tih sve do danas, najbolji su primjeri, a nešto slično, samo u drukčijim okolnostima, doživjela je i Hrvatska. U razdoblju od 2008. do 2014. doživjeli smo duboku recesiju dok se razina duga u ekonomiji nije spustila na održive razine (ulazak u EU bila je dobrodošla prekretnica). Ipak, hoće li Kina doživjeti recesiju ili ne, dok se ekonomija prilagodi na nižu razinu duga i koliko će godina taj proces trajati, nije nešto o čemu bih špekulirao. Međutim, jasno je da će biti potrebno povećati udio osobne potrošnje u ekonomiji te smanjiti udio investicija i izvoza kako bi ekonomija na novim osnovama održivo rasla, no i laiku je evidentno da to ne može biti jednostavno niti brzo ostvarivo.
Olakotna okolnost za Kinu u tome je što ima sasvim dovoljno sredstava za financiranje prilagodbe na niži rast. Važna je i činjenica da je kineski bankarski sektor gotovo zatvoren od globalnih kretanja i iznimno visoko reguliran što kineskim regulatorima daje znatno više manevarskog prostora. Stoga držim da do financijske krize u Kini neće doći, već će, nešto nalik Japanu, ekonomija doživjeti dugi niz godina niskog rasta. Pitanje svih pitanja je međutim na koji će sektor ekonomije i društva pasti teret prilagodbe.
Naposljetku, s obzirom na važnost kineskog tržišta za izvoz Njemačke i ostalih velikih ekonomija euro područja, brzina i uspjeh kineskih vlasti u upravljanju s prilagodbom ekonomije na niže, odnosno održivije razine zaduženosti, trebalo bi se ticati i nas u jednoj maloj i otvorenoj ekonomiji poput hrvatske.
