Zamislite svijet bez izgaranja ugljena. Zamislite da već sutra trajno s radom prestanu sve svjetske termoelektrane. Zamislite da ih sve u samo jednom danu zamijenimo čistim, obnovljivim izvorima energije.

Dapače, zamislite da ih uopće ne moramo zamijeniti novim objektima, već toliko poboljšamo svoju energetsku učinkovitost da su nam one potpuno nepotrebne. Zamišljate li zeleni planet, svijet čistoga okoliša i stabilne klime, bez grozomornih posljedica globalnog zatopljenja? Zamislite ponovo. Upravo, ovim scenarijem nedavno su se pozabavili ugledni američki znanstvenici Nathan Myhrvold i Ken Caldeira, a rezultati njihovog istraživanja, objavljeni sredinom veljače ove godine, predstavljaju jednu od najvećih znanstvenih senzacija ove godine. Njihov rad, pod nazivom ,Staklenički plinovi, klimatske promjene i transfer od ugljena u niskougljičnu električnu energiju', predstavlja dosad najsustavniju analizu utjecaja energetskog korištenja ugljena na globalne klimatske promjene. 

Paradoks ugljenovih para
A rezultat je senzacionalna, barem u kontkstu dosadašnjih opće prihvaćenih uvjerenja. Naime, koristeći kompleksne aritmetičke modele, Myrhvold i Caldeira izračunali su kako bi trenutačni prestanak korištenja ugljena za proizvodnju električne energije, tijekom narednih sto godina rezultirao manjim povećanjem globalnih temperatura za tek 0,25 stupnja Celzijeva. Pojednostavljeno rečeno, kad bi danas ugasili sve svjetske termoelektrane na ugljen globalne temperature 2112. godine bile bi tek četvrtinu stupnja niže, nego da cijelo vrijeme te elektrane rade. Termoelektrane na ugljen zadovoljavaju oko 40 posto svjetske potrošnje električne energije, tako da je takav scenarij u realnosti nemoguć, kao i što je nemoguće da se u kratkom periodu taj proizvodni kapacitet nadomjesti alternativnim energetskim tehnologijama. Ipak, i kad bi to bilo moguće, utjecaj na globalno zatopljenje bio bi mizeran. U slučaju zamjene ugljena tehnologijama obnovljivih izvora, kao što su vjetroelektrane i solarne elektrane, nakon stoljeća primjene temperatura bi bila otprilike petinu stupnja niža nego uz korištenje ugljena. U prvih 50 godina utjecaj zamjene ugljena obnovljivim izvorima energije, čak i kad bi bio tehnički moguć, bio bi 0,05 stupnja Celzijeva. Taj gotovo zanemariva brojka, kao uostalom i cjelokupno istraživanje, temelje se na posebnim svojstvima izgaranja ugljena.

Naime, dim nastao na taj način u sebi sadrži cijeli niz čestica koje praktički djeluju kao plašt koji odbija sunčeve zrake i na taj način smanjuje globalnu temperaturu. Često se radi o česticama štetnim za zdravlje ljudi, sulfatima ili NOx plinovima, pa iako je njihov pozitivan utjecaj na globalno zatopljenje u akademskoj zajednici poznat već dugo, u široj javnosti se o njemu vrlo malo raspravljalo. Stoga, istraživanje Myrhvolda i Caldeire ne treba se shvatiti kao negaciju niza štetnih posljedica izgaranja ugljena, ali ga se neosporno može smatrati izravnim pokazateljem uzaludnosti borbe protiv globalnog zatopljenja ukidanjem energetskog korištenja ugljena. Jer, kako su primjetili neki zapadni analitičari, nakon ovog otkrića, nameće se niz pitanja o ispravnosti trenutnih globalnih napora za sprečavanje klimatskih promjena. Primjerice, nameće se pitanje da li bi umjesto dosadašnjeg sustava gdje se energija i novac troše na nametanja emisijskih kvota potrošačima ugljena, bilo oportunije takvu proizvodnju maksimalizirati, a onda proizvedenu energiju koristi za masovniju implementaciju elektroautomobila i na taj način smanjile ugljikove emisije nastale izgaranjem naftnih derivata u globalnom prometnom sustavu. Mogućnosti ima više, no bez obzira koja od njih bila prava, evidento je da ukidanje proizvodnje električne energije iz ugljena neće gotov uopće utjecati na globalno zatopljenje.

Naime, prema općeprihvaćenom proračunu Ujedinjenih naroda postoje dvije projekcije rasta globalnih temperatura u 21. stoljeću. Prva se temelji na predviđanju minimalnih emisija ugljičnog dioksida, a po njoj bi temperatura trebale porasti između 1.1 i 2.9 °C. Po drugoj projekciji, koja predviđa maksimalne štetne emisije, rast će biti između 2.4 to 6.4 °C. Bez obzira koja se pokaže točnom, evidentno je da će postepeno odustajanje od termoelektrana na ugljen u tom e igrati vrlo malu ulogu. A efekt možda bude i kontraproduktivan. Tako su primjerice Myrhvold i Caldeira izračunali kako bi korištenje hidroelektrana umjesto termoelektrana na ugljen tijekom prvih 60 godina rezultiralo povećanjem globalnog zatopljenja. Radi se o anomaliji koja je posljedica velikih emisija metana koji nastaje raspadanjem organskog materijala potopljenog u akumulacijama hidroelektrana, no još uvijek dobro ilustrira kompleksnost problematike u trenutku kad na ugljen otpada 30 posto ukupne svjetske energetske potrošnje. To je najveći udjel ugljena od 1969. godine, a u najvećoj mjeri generiran je povećanjem njegove potrošnje u mnogoljudnim državama Azije i Južne Amerike. Odricanje od korištenja ugljena za te države značilo bi i, barem privremeno, smanjenje tempa gospodarskog rasta, a teško je vjerovati da će biti spremne obvezati se na to temeljem tako malih posljedičnih ekoloških koristi. 

Jeftini uvozni ugljen
Utoliko, za vjerovati je da će ugljen na krilima Kine, Indije Brazila i ostalih brzorastućih država biti i jedan od dominantnih energenata 21. stoljeća, no bilo bi preuranjeno zaključiti da će njegova potrošnja u Europi jenjavati. Dapače, zahvaljujući niskim cijenama potrošnja ugljena u Europi raste najbržim tempom od 2006. godine. Prema podacima koje je objavio poslovni portal Bloomberg, usprkos sve strožim ekološkim normama, potražnja za ugljenom prošle je godine u Europi porasla za 3,3 posto, dok je potrošnja glavnog konkurenta – prirodnog plina – pala za 2,1 posto. Cijena uvoznog ugljena u Amsterdamu, Antverpenu i Roterdamu tijekom proteklih godinu dana pala je za 26 posto. Zahvaljujući tome, isplativost termoelektrana na ugljen znatno se povećala u odnosu na termoelektrane na prirodni plin. Ipak, pri aktualnim cijenama, stručnjaci iz francuske banke Societe General procjenjuju kako bi ugljen bio isplativ i kad bi se cijena kvota s današnjih 8 eura za tonu CO2 udvostručile na razinu od 16 eura.

Posljedice su lako predvidljive. Njemački RWE u prvih 6 mjeseci ove godine povećao je potrošnju ugljena za 20 posto, a konkurentski E.ON je kao obrazloženje svoji dobrih poslovnih rezultata u prva tri mjeseca naveo 'poboljšanje tržišnih uvjeta poslovanja objekata pogonjenih na ugljen'. Dapače, ako se trenutni trendovi nastave, Deutsche Bank predviđa kako će do kraja 2015. 25 posto njemačkih plinskih elektrana biti ugašeno. Veliko je pitanje mogu li se i do koje mjere uopće predvidjeti ta kretanja tijekom narednih nekoliko desetljeća, a time i isplativost investiranja  u velike energetske objekt na ugljen, poput onoga koji HEP planira graditi u Plominu. Na koncu će o tome odlučiti tržište, no znanstvena otkrića, poput onoga Nathana Myhrvolda i Kena Caldeire, koristan su podsjetnik na spozanju da ono u što čvrsto vjerujemo danas, već sutra netko sasvim uvjerljivo – demantira.