Konzervativno-nacionalistička, populističko krajnje lijeva stranka, BSW, najavljuje tužbu i traži ponovno brojanje glasova Nijemaca u inozemstvu. Savezu Sahre Wagenknecht (BSW) nedostaje samo 0.028 postotaka do pet posto, koliko je prag ulaska za Bundestag te ako uspije ući, slika Njemačke nakon ovih izbora bit će drugačija od sadašnjih predviđanja temeljenih na vladi koalicije dvije centrističke stranke. Slične primjedbe imaju i liberali, tj. FDP stranka.
No, ako ostane na ovom rezultatu, nova koalicijska vlada trebala bi se sastaviti u razumnom roku. Dvije tradicionalne njemačke stranke rade na tome, a postavili su si i zadatke koje misle ostvariti i prije formiranja nove vlade. Tako će iskoristiti sadašnji sastav Bundestaga, u kojem su još jaki Zeleni (koji podržavaju jačanje obrane), za pogurivanje većeg financiranja Bundeswehra.
Ulaganje u vojsku ne jača samo njemačke, nego i europske obrambene kapacitete. I razumije se da je to osiguranje protiv Rusije. Zato ova stavka mora proći odmah jer bi u novom sazivu AfD potpomognut s proruskom lijevom strankom Linke to sigurno srušio. Iako ne može biti značajnije modernizacije vojske bez ukidanja dužničke kočnice, financiranje nije samo simbolično. Ovim potezom nova koalicija i novi kancelar odredili su se prema pitanju koje postavlja cijela europska javnost, a to je koliko je Njemačka zainteresirana za svoju i europsku sigurnost i obranu.
Friedrich Merz nije o tome javno govorio, ali je neformalnim kanalima dao na znanje što misli, a to je da nema povratka na staro što se tiče obrane i sigurnosti Europe. Prije nekoliko dana u Berlinu, u hotelu Roma, govorio je o vanjskoj politici i rekao: “Da se ne bi morali braniti, moramo biti sposobni obraniti se”. Dan poslije malo se povukao, podsjetio je da su Amerikanci “i dalje naši prijatelji”. To ipak malo znači, jer je i “američki prijatelji” isto samo fraza iz europskog diplomatskog obraćanja. Ponovo, par dana poslije, ponovio je da Europa treba biti obrambeno neovisna, pozvao je da Ukrajina bude za pregovaračkim stolom kad se kroji njena sudbina. Europa bi, prema njemu, trebala “progresivno” postati obrambeno samodostatna i neovisna od američkih prijatelja. Ostane li Merz pri ovome što je rekao, to će biti golemi zaokret u njemačkoj politici. Nikad do sad, od kraja Drugog svjetskog rata naovamo, nitko od Nijemaca nije niti spomeno odvajanje Europe od Amerike. Istina, to je oprezno bila najavljivala Merkel kad joj se mandat preklapao s Trumpovim, ali Merz je to prvi jasno izrekao.
Pitanje je što može učiniti Friedrich Merz. Na prvi pogled, ne osobito puno, jer njegova će vlada biti onakva kakve su mnoge njemačke vlade bile do sada, a to je koalicijska, centristička, bez mnogo prostora za manevar. Dosadašnja Schozova vlada bila je opisivana kao pasivna. Merz još nema svoju vladu, a već su joj dali nadimak “vlada – pauza”, s tim da se pauza odnosi na rast AfD-a i projekcije da bi ta krajnje desna stranka (koja je upravo ponovo uključila dva neonacista koje je prije izbora zakratko sklonila) mogla dobiti naredne izbore. Ali, iako AfD raste, i iako je točno da su najekstremnija europska desnica, što se procjenjuje po njihovom toleriranju neonacizma, ne stoji da su njihovi glasači krajnja desnica ili neonacisti. Smatra se da se ipak radi o protestnom i očajničkom glasu, i na Merzu je, odnosnoj koalicijskoj vladi, da ponudi glasačima AfD-a rješenja.
U naredne četiri godine od novog njemačkog kancelara očekuje se da oživi njemačku ekonomiju, ukine kočnicu za zaduživanje, riješi nezadovoljstvo oko imigracije koje rezultira u političkim ekstremima, pojača sigurnost od terorističkih napada, ojača vojsku, nađe rješenje za Trumpa i Putina, dugoročno se postavi moralno prema napadnutoj Ukrajini, možda nađe način izravnog pregovora s Kremljom, a ne preko Trumpa, preuzme liderstvo od Emmanuela Macrona oslabljenog domaćim prilikama, i smisli strategiju preživljavanja i za Njemačku i za Europsku uniju. Valjda će u nečemu uspjeti. U biti, od nove vlade se očekuje i da podigne Njemačku i da pomogne Europi da se uspravi na svoje vlastite noge. Zasad se vide njegove namjere u vanjskoj politici.
Obnovit će bliske odnosa s Francuskom, jer Macron i Scholz nikako se nisu mogli složiti, i želi uključiti Poljsku u ono što zovemo motor Europe. Dvojac bi trebao postati trojac. Emmanuel Macron i Friedrich Merz sada su upućeni jedan na drugoga. Macron je vrlo slab kod kuće, a makar je i Mezova pobjeda tanka, ipak se u njega ima više povjerenja nego u francuskog predsjednika. Sa svoje strane, Macron donosi uspostavljen odnos s Trumpom, koji može Merzu biti koristan, jer će se Trump obrušiti carinama na Njemačku. Također, dođe li do potpunog rastanka Amerike i Europe, i povlačenja i nuklearnog štita nad EU-om, Francuska bi mogla ponuditi dio nuklearne zaštite Njemačkoj, na primjer, smještanjem aviona lovaca.
Poljsku, koja izdvaja skoro pet posto BND-a za obranu, i koju vodi Donald Tusk koji također ima kontakt s Trumpom, ne može se više isključivati. Ta se zemlja uspela do mjesta koje joj je bilo ambicija čim je postala članica. Friedrich Merz je najavio da će Njemačka biti i mnogo aktivnija u Bruxellesu. Ondje će, kao backup, imat će podršku institucija, tj. šefice Europske komisije, većine u Europskom parlamentu koja se sastoji od EPP-a i Socijalista i Demokrata, a gdje su najutjecajnije stranke baš njemačke, pa i Vijeća, jer većina zemalja članica ima vlade desnog centra. U Njemačkoj, trebat će podršku industrije. Smatra se da što je dobro za njemačku industriju, dobro je i za EU. Jer se za EU uglavnom vadi iz njemačkog novčanika. Jaka i zadovoljna Njemačka znači da je zadovoljna EU, a da bi Njemačka bila zadovoljna, kancelari su uvijek pažljivo slušali svoje industrijske gigante. Sad, međutim, Friedrich Merz treba njih uvjeriti jest da je vrijeme za promjenu modela.
Dužnička kočnica fiskalno je pravilo koje je 2009. postalo dio njemačkog tzv. Temeljnog zakona kako bi se ograničio strukturni proračunski deficit na federalnoj razini i ograničilo izdavanje državnog duga. Pravilo ograničava godišnje strukturne deficite na 0,35% BDP-a. Prošle godine, Bundesbanka je pozvala Scholzovu vladu da ukine ovaj zakon kako bi se omogućile investicije i jačanje ekonomije. Merzova stranka, CDU/CSU dužničku kočnicu smatra potvrdom odgovornosti prema dugoročnoj stabilnosti javnih financija, ali i potvrdom da onaj tko je na vlasti razumije i što je disciplina i što je fiskalna disciplina. Veterani stranke vide je i kao obavezu prema mlađim generacijama. Jako teško odustaju, ali ipak, nakon poziva Joachima Nagela iz Bundesbanke prošle godine, i u CDU/CSU se otvorila debata. Friedrich Merz zagovara promjene, ali ne navrat nanos.
Dogovori oko fleksibilnosti granica zaduživanja bit će teški i dugotrajni, i Merz ne želi da se oko onog što može proći, dođe do nepotrebnih komplikacija i zakopavanja u rovove. U SPD-u, bilo da šef stranke ostane Scholz ili da ga zamijeni dosadašnji ministar Boris Pistorius, otvoreniji su prema fleksibilnijem zaduživanju nego što je CDU/CSU, makar nisu bez ograda. Šire na političkoj sceni, AfD zagovara fiskalnu kočnicu, jer su oni antiliberalna stranka koja zagovara državni kapitalizam, a Linke, stranka lijevo od SPD-a joj se protivi, jer smatra da je dužnička kočnica alat za očuvanje kapitalizma. Za promjenu ovog zakona, jednom kad to dođe na red, trebat će dvije trećine glasova u Bundestagu. Morat će se netko naći za pomoć CDU/CSU-u i SPD-u. No, ankete pokazuju da javnost nije nesklona fleksibilnosti i na lijevom i na desnom krilu, pa stoga tu veliku promjenu treba očekivati, a s njom i jačanje investicija. Bez fleksibilnosti u zaduživanju nejasno je kako bi nova njemačka vlada mogla podići i davanja za obranu na tri posto BDP-a, i biti uvažana u pitanjima sigurnosti u Europi, ali i kod Amerikanca.
U vezi migranata i tražitelja azila novi će njemački kancelar morati hodati kao po jajima. Tamo gdje se živi lošije, gdje se industrije zatvaraju, a bivši radnici gledaju kako se na mjestima gdje su bile tvornice vrte elise vjetranjača, dok se velik dio sredstava slijeva za migrante, a integracija se ne vidi, i gdje infrastruktura propada, antipatija prema migrantima neće splasnuti. Već nekoliko godina, barem na pravcima koji vode prema Belgiji i Francuskoj, vlakovi su pretrpani, kasne, i jasno je da trebaju modernizaciju. Prelaz iz njemačkog u francuski vlak je kao prijelaz iz dvadesetog u 21. stoljeće.
Po strankama, SPD je mekši prema migrantima od CDU/CSU-a, ali ne tako mekan kao Zeleni, tako da će, bude li vlada sastavljena samo od kršćanskih demokrata i socijaldemokrata, a bez Zelenih, mjere prema migrantima biti tvrđe. Ne, Merzova vlada neće masovno puniti kompozicije vagona izbjeglicama, jer brutalne mjere ne bi politički honorirala baza političkog centra. Svejedno, očekuju se repatrijacije, ali one ne mogu biti u zemlju porijekla. Merz je izrazio interes za infrastrukturu koju je Britanija izgradila u Ruandi, i gdje bi se, ako ne žele u zemlje porijekla, moglo smjestiti migrante. No, ne zna se je li to pravno moguće. Dakle, i mi moramo pažljivo pratiti taj razvoj, jer mnogi mogu reći da im je prva zemlja ulaska u EU bila Hrvatska.
Za kontekst koji se zaboravlja, njemačka industrija smatrala je da nema rasta bez stranih radnika i pritiskali su Angelu Merkel da to omogući. Nju je, pak, tištalo povijesno breme zbog kojeg je htjela postupiti i humano, a ne samo korisno, pa je doslovno preko noći otvorila vrata Njemačke. Nažalost, od 2015. naovamo, strukture države u uvjetima nedovoljnog rasta nisu imale vremena provesti integraciju više od milijun migranata. Ali, i društveno, pokazalo se da ljudski materijal nije dovoljno savitljiv, niti onaj koji je došao, niti onaj koji se zatekao. Otpori su s obje strane preveliki. Ali, i to je povezano s ekonomijom. Da je rast nakon dolaska migranata bio tri ili četiri posto, današnje nezadovoljstvo migrantskom populacijom bilo bi kudikamo manje. Friedrich Merz kaže da bi mogao dignuti rast na 2%, ali nije objasnio kako bi do toga došao. Očigledno, da bi se podigla industrija, i da bi se napravio zaokret od tradicionalne industrije prema sustavnoj digitalizaciji i razvoju umjetne inteligencije, potrebna je, uz svijest da to treba napraviti, također i energija, mnogo priuštuve energije, a otkud?
Zadnje tri nuklearke, koje su davale 15% energije Njemačkoj, zatvorene su u ljeto 2023. Okretanje leđa nuklearnom istraživanju je takvo da Njemačka danas ima samo nekolicinu istaknutih nuklearnih kemičara na svojim sveučilištima, a nekad je bila među vodećim na tom polju. Oko zatvaranja nuklearki vladao je široki društveni konsenzus, mislili su da je plin privremeno prelazno rješenje, da će obnovljivci vrlo brzo sve preuzeti. Taj misaoni sklop teško je promijeniti i sada, kad im je jasno da su ovisni o tuđoj energiji, a da možda slijede i kritična vremena.
Friedrich Merz sklon je nuklearnoj energiji, ali i tu treba jako pažljivo nastupati i eventualno, makar za sada nitko ne vjeruje da je to moguće, skrenuti javno mnijenje prema nuklearkama. Zapravo, nemoguće je. Ali, za razliku od prijašnjih vlada, Merz se neće suprostavljati inicijativama na europskoj razini, tako da će broj zainteresiranih zemalja članica za nuklearnu energiju rasti.
Što se tiče zelene agende, investicije će se nastaviti, no dođe do dileme da li zelene politike ili rast, Merz će se odlučiti za rast i za socijalnu koheziju koja će oslabiti AfD. Kad znamo da rast postaje prioritet u Njemačkoj, znamo da će se tako postaviti i Europska komisija. Ipak, razina obnovljivaca u Njemačkoj neće padati, oni su “too big to fail”. Ali, ne samo to, nego je previše njemačkog entuzijazma uloženo da bi im okrenuli leđa.
Zeleni su jako pali u novoj podjeli karata, ali ta ideja jednostavno se ne može ugasiti u Njemačkoj. Scena koja je dovela do sadašnje nepovoljne ekonomske situacije i podjela u društvu bila je ovako postavljena: Vizija je od lijeva na desno političkog spektra bila čista Njemačka, čista priroda, čista domovina. Počeci tog kulturno-ideološkog sklopa su u 18. stoljeću, a dakako, prolazili su etape i prilagođavali se, uronili bi i izronili. Važno je da poriv na kojem su bili izrasli Zeleni, a koji se realizirao u gašenju nuklearki seže dublje u povijest nego što su samo protestni antinuklearni pokreti nakon 1968. Dakle, ponovo će se javiti u nekom obliku.
Merzov zadatak je i smanjiti duboko i trajno nezadovoljstvo u istočnoj Njemačkoj, gdje su glasovi za AfD šokantno visoki, pa se sve više ponavlja dojam kako se Njemačka nije stvarno ujedinila, pa da je Merz naslijedio dvije Njemačke, a ne jednu zemlju. Nezadovoljstvo na istoku je i kulturološko, puna im je kapa da im se iz razvijenijeg dijela Njemačke stalno nešto propovijeda i popuje, standard im još nije isti kao na zapadu zemlje, i teže podnose intruziju u svoje životne navike koju donose stranci. Čini se i da je zelena agenda i ulaz migranata bio prebrz, i istočni Nijemci osjećaju se gubitnicima takvih progresivnih politika. Zato okretanje prema AfD-u. Merz će vjerojatno smiriti loptu, nastojat će promijeniti retoriku, i pokušati ih pridobiti. No, ima mjesta gdje je izbor birača zbilja duboko nelagodan, kao u Tiringiji, gdje AfD vodi Björn Höcke. On ne bježi od nacizma, a odnio je pobjedu s više od 30 posto. Ali, ne dobiva AfD samo na istoku, nego tu i tamo i u zapadnoj Njemačkoj.
U neposrednoj blizini belgijske granice nalazi se lijep, bogati grad Aachen u pokrajini Sjeverna Rajna Vestfalija. Najpoznatiji je po katedrali gdje se krunio Karlo Veliki, i od 9. stoljeća naovamo ta crkva nije zatvarala vrata i obavljaju se normalne vjerske službe. (Na jugu, ahenskoj crkvi zapanjujuće je sličan Sv. Donat u Zadru, pa uočavamo neke od gabarita Europe kroz povijest). Možemo reći da je Aachen zapad Zapada, tu je, s Karlom Velikim, počeo politički europski Zapad. Spominjemo ga jer tamo još djeluje ITV, najveći njemački institut za dizelska goriva, iako dizelska autoindustrija nestaje. Dakle, postoji institut koji se bavi nečim prošlim, ali nije povijest. S druge strane, nema instituta za razvoj umjetne inteligencije, što je budućnost.U području Aachena AfD je na dva mjesta ostvario značajan rezultat, CDU vodi, ali svejedno, nitko nije očekivao AfD u Aachenu.
Zatvorili su se pogoni nekih tvornica, ljudi su ostali bez posla, osjećaju se teškim gubitnicima, nesigurni su na svim poljima, iako im objektivno situacija ni izdaleka nije tako teška. U narativu AfD-a i u čudnoj stranci Saveza Sahre Wagenknecht bijesni građani našli su priliku da pošalju poruku da iako je kraj jako bogat, ne žele spavati nego raditi.
Njemačka, izrazito industrijalizirana zemlja, još nije našla politički siguran prostor za svoje radnike, a pred nju se postavlja imperativ velikog zaokreta u modelu industrije, od onog koji je vladao u drugoj polovini 20. stoljeća prema onome što će obilježiti epohu pred nama. To je ono što bi trebao znati započeti Merz. Inače će se nastaviti blaga stagnacija, zapravo blagi pad Njemačke.
