Čini se da je poznati ekonomist i nobelovac Paul Krugman, pristalica rasta državne potrošnje u krizi, pobijedio u dokazivanju da politika štednje koju primjenjuje Europska unija samo škodi. Barem tako govore posljednji podaci Eurostata o rekordnoj nezaposlenosti u Španjolskoj i Grčkoj. Još više mu u prilog govori i skandal oko lažiranog izvješća američkog instituta PERI čije je prethodne preporuke o štednji prigrlila Europska komisija, kao i moćna Njemačka. U tom izvješću jednako poznati ekonomisti Carmen Reinhart i Kenneth Rogoff su na temelju lažne analize, neposredno nakon izbijanja grčke krize Europi savjetovali da odmah krene u politiku stroge štednje. Vladari Europske unije odmah su se bacili na posao. Reinhart i Rogoff ustvrdili su da rastući deficit proračuna i državni dug tjeraju investitore, što dodatno ugrožava gospodarstva zemalja. Proanalizirali su razine javnog duga i tempa rasta vodećih zemalja svijeta u periodu od 1946. do 2009. godine te zaključili da sve zemlje koje dosegnu razinu od 90 posto javnog duga u BDP-u, automatski bilježe pad gospodarstva. Europske zemlje, na čelu s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel odmah su prihvatili to tumačenje i krenuli u strogu štednju.

Posljednja istraživanja pokazala su da je zapravo u pitanju veliki skandal s krivim tumačenjem koji je previše koštao europske zemlje u pogledu gospodarstva i skoka nezaposlenosti. Ekonomisti koji su pobijali izvješće Rogoffa i Reinhartove nedavno su se prihvatili analize zemalja koje su dvojcu poslužili kao dokaz o potrebi štednje i otkrili da je među 20 zemalja ostvaren prosječan rast od dva posto, a ne pad. Ispravili su jednadžbu koja govori da će doći do pada ili zastoja gospdarstva u slučaju 90-postotne razine javnog duga. Pokazalo se da će u najgorem slučaju doći samo do blagog usporavanja.  Japan je, primjerice, nastavio uvećavati svoj dug u odnosu na BDP i to znatno iznad praga na kojemu bi trebalo doći do kolapsa, ali njihove kamatne stope su ostale izuzetno niske.  Osim toga, statistički podaci govore da će u slučaju štednje doći do smanjene ekonomske produktivnosti, što za posljedicu ima smanjeno punjenje proračuna, a time i do povećanja deficita, tako da štednja zapravo povećava deficit umjesto da ga smanjuje kao što su to pretpostavili Rogoff i Reinhart.

Ekonomisti iz suprotnog tabora došli su do zaključka da su američki stručnjaci namjerno iskrivili podatke kako bi dokazali tezu o potrebi štednje. Pojedine institucije u EU nisu bile sretne odlukom da Komisija i Njemačka implementiraju preporuke. Stručnjaci u Europskoj centralnoj banci navodili su da će stezanje dovesti do oštrog pada proizvodnje, skoka nezaposlenosti, produbljivanja krize i masovnog odljeva kapitala, što se naposljetku i dogodilo. Čak se i MMF nedavno posuo pepelom priznajući da je nametnuta štednja samo pogoršala stanje zemalja juga Europe. Osim toga, i predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barosso nedavno je priznao da dosadašnja politika štednje i ograničavanja rasta svih troškova nije dala željeni rezultat, što je navelo njemačko ministarstvo financija da se ogradi od njegove izjave. Sve glasnije protivljenje politici stroge štednje uz brojke o produbljivanju krize vrlo će vjerojatno popustiti remen koji stišće EU pa će se Europa na kraju vratiti kejnsijanskim metodama državne potrošnje. Krugman je pobijedio, a ne zvuči nimalo utješno da nije u pitanju obična akademska debata, nego stvarni život kojega građani Europe sve teže podnose.