Nakon šokantnog skoka, isprovociranog ruskom invazijom na Ukrajinu, koji je početkom ožujka prošle godine kulminirao rastom iznad 200 eura po megavatsatu, cijena prirodnog plina na nizozemskom TTF-u (Title Transfer Facility) polako se počela kotrljati nizbrdo.

Za to vrijeme Europa je užurbano punila svoja podzemna skladišta, pokušavajući nadomjestiti ruski plin isporukama ukapljenog prirodnog plina (Liquefied Natural Gas) koje su pristizale morskim putem.

U prvim danima lipnja cijena se tako spustila sve do 80 EUR/MWh, a onda je uslijedio novi šok – eksplozija je naprasno ugasila Freeport LNG, drugi po veličini američki LNG izvozni terminal.

Nova provala panike koja je potom uslijedila odvukla je krajem kolovoza cijene sve do rekordnih 330 eura, a razmjere kaosa možda najbolje ocrtava usporedba s istim mjesecom 2021. godine, kada se cijena kretala u rasponu od svega 40 do 50 eura.

Dalje već znate: grozničava potraga za alternativnim pravcima nabave (i alternativnim izvorima energije!), smanjenje potrošnje, fiskalne intervencije u obliku izdašnih subvencija građanima i korporativnom sektoru, a potom i relativno blaga zima na Starom kontinentu, potaknuli su korekciju kojom se aktualna cijena početkom veljače spustila nadomak 50 eura i najniže razine još od rujna 2021. godine.

Daleko je to još od idiličnih, predratnih vremena kada je kontinuirana opskrba ruskim plinom cijene držala ispod 20 EUR/MWh, ali i neusporedivo podnošljivije u odnosu na dramatična zbivanja iz kolovoza prošle godine.

Na izmaku zime već uobičajene sezonske oscilacije guraju cijene nizbrdo, no pravo je pitanje kako će stvari izgledati ujesen, uoči početka nove sezone grijanja? Čini se kako je Europa, bespovratno lišena značajnijih količina ruskog plina, postala iznimno ranjiva i u velikoj mjeri prepuštena na (ne)milost vremenskih prilika, ali i bitno drukčijim odnosom snaga na tržištu, jer se za nove zalihe sada mora boriti s azijskim kupcima, što neminovno vodi ka cjenovnom ratu koji samo proizvođačima ide na ruku.

(Ne)milost vremenskih prilika
A onda opet, Pierre Andurand čvrsto vjeruje kako je najgore iza nas. Štoviše, uvjeren je kako je Vladimir Putin izgubio “energetski rat” i prokockao dominantu poziciju na europskom tržištu.

“Rusija je zauvijek izgubila svog najvećeg kupca”, tvrdi Andurand, a proces kojim Putin može preusmjeriti izdašne količine prirodnog plina (mahom prema Kini), “u najboljem će slučaju trajati cijele jedno desetljeće”. Bit će to prava katastrofa za Rusiju, jer će u tom slučaju cijene diktirati Kina, koja se i dosad snalazila bez značajnijih količina ruskog plina.

Njegove riječi imaju određenu težinu jer Andurand je krupna zvjerka, nekadašnja zvijezda Goldman Sachsa i Vitola koja sada upravlja fondom Andurand Capital, specijaliziranim za ulaganja na robna tržišta.

Kako navodi Financial Times, fond je u svega tri godine namaknuo nevjerojatnih 650 posto rasta, u velikoj mjeri zahvaljujući upravo drastičnom rastu cijena energenata. Andurand ističe kako je zatvorio sve pozicije na tržištu prirodnog plina, što bi u prijevodu značilo da se više ne namjerava kladiti na daljnji rast cijena (koji mu je tijekom prošle godine donio izdašan profit).

No ako već Rusija srlja u propast, što je s Europom? Otkuda Andurand crpi svoj optimizam? Za početak, energetska je kriza dosad iznjedrila nekoliko novih LNG terminala na kontinentu, kojima se povećavaju uvozni kapaciteti, ključan preduvjet diversifikacije opskrbe.

S druge strane, kriza je potaknula rast proizvodnje širom svijeta, jer brojni proizvođači sada žele ugrabiti dio kolača na velikom tržištu na kojem dosad u pravilu nisu mogli konkurirati niskim cijenama ruskog plina.

Tako, primjerice, recentni podaci američke administracije otkrivaju kontinuirani rast domaće proizvodnje (nakon pada uvjetovanog pandemijom), u tolikoj mjeri da pojedini proizvođači pozivaju na solidarnost i ograničavanje proizvodnje, kako bi se zaustavio intenzivan negativni trend kojim su cijene na domaćem tržištu od početka godine gotovo – prepolovljene.

Varljive brojke
Zbog ograničenog broja izvoznih terminala, koji su zapravo usko grlo u kontekstu američkog izvoza prirodnog plina, cijene s jedne i druge strane Atlantika posve je deplasirano uspoređivati. Riječ je o posve različitim kategorijama jer je tek dio domaće proizvodnje moguće progurati u izvoz.

Ali zato uvelike ohrabruje činjenica kako bi do kraja ove ili početkom iduće godine trebala biti puštena u rad tri nova postrojenja za izvoz LNG-a, čime će se dodatno povećati postojeći kapaciteti. U međuvremenu je i spomenuti Freeport LNG, nakon podulje pauze, započeo s radom; prvi brod je otplovio upravo početkom veljače, a normalizacija rada terminala (izvoz uobičajenih količina) očekuje se kroz nekoliko mjeseci.

Optimistično intonirane vijesti evidentno su se odrazile i na raspoloženje sudionika na tržištu jer, osim već spomenute korekcije cijena, možda je još važniji izgled krivulje terminskih ugovora (konzistentnosti radi, cijene se odnose na TTF tržište) koji odražava očekivanja investitora u pogledu budućeg razvoja događaja. Konkretnije, riječ je o aktualnim cijenama prirodnog plina za isporuku u budućnosti, od ožujka ove, pa sve do prosinca 2025. godine.

Egzaktne brojke možete slobodno zanemariti; odveć su varljive i osciliraju ovisno o kretanju aktualne (spot) cijene. Umjesto toga, puno važniji su relativni odnosi cijene za različite isporuke i zamjetna ispupčenja na krivulji, koja se odnose na zimske mjesece kada potražnja za prirodnim plinom, a tragom toga i cijene, zamjetno rastu.

Grafikon u ovome trenutku pokazuje kako ulagači ne očekuju dramatičan rast cijena tijekom iduće zime, i što je još važnije, pretpostavljaju kako će zime koje slijede, u pogledu troškova, za krajnje potrošače biti bitno podnošljivije.

Potonju konstataciju svakako valja uzeti u razmatranje s povećom dozom opreza jer tržište nije savršeni mehanizam koji bi mogao predvidjeti iznenadne šokove. Čak i uz uobičajene ograde, trend nudi solidan temelj za optimizam. Možda smo najskuplju ratu uvećanog troška energetske krize već otplatili?