Prije manje od 12 mjeseci čelnici privatnog sektora okupili su se na Svjetskom ekonomskom forumu s osjećajem optimizma i nizom novih obveza za ponovno pokretanje borbe protiv klimatskih promjena. Postavljeni su ambiciozni ciljevi i najavljeni hrabri planovi. A onda nas je pogodio Covid-19.

Uslijed svoje žestine i široko rasprostranjenog utjecaja, pandemija je poremetila živote i poslovanje na načine koje još nismo vidjeli tijekom našeg života dok je svijet bio primoran na poduzimanje drastičnih mjera – ekonomske blokade, ograničenja putovanja, zatvaranje škola i još mnogo toga – u potrazi za samoodržanjem.

Usred tolike ljudske patnje, perverzna ironija je činjenica da je na globalnoj razini zabilježen rekordan pad emisija stakleničkih plinova. No privremeni razvoj događaja ne bismo trebali tretirati kao novu normalu.

Dok se kreće s primjenom cjepiva protiv Covida-19 i svijet prvi put nazire izlaz iz krize, moramo zacrtati novi put prema inkluzivnom oporavku, pobrinuvši se da utrka za resetiranjem gospodarstva ne poništi napredak postignut na drugim frontovima – prije svega na području klime i zaštite okoliša.

Suprotstavljanje globalnim prijetnjama s kojima smo suočeni iziskivat će hitno i koordinirano djelovanje. Umjesto da služi kao izgovor za odgađanje obveza vezanih uz okoliš, Covid-19 naglašava koliko je važno za svaku organizaciju – javnu i privatnu – ponovno procijeniti svoj utjecaj na okoliš i potvrditi svoje obveze.

Odavno znamo da klimatska kriza nalaže kolektivno djelovanje. Na konferencijama o klimatskim promjenama u organizaciji Ujedinjenih naroda u Kopenhagenu 2009. i u Parizu 2015., vlade su odbacile stajalište da su klimatske promjene odgovornost samo bogatih industrijaliziranih zemalja.

Iako su te zemlje naravno doprinijele s daleko više kumulativnih emisija nego zemlje u razvoju, sve potpisnice Pariškog sporazuma preuzele su kolektivnu odgovornost za rješavanje problema.

Pa ipak, uslijed rastuće političke polarizacije u brojnim zemljama, napredak nakon 2015. zaustavio se ili, u najboljem slučaju, nedosljedan je.

Iako multilateralni pristupi poput Pariškog okvira ostaju ključni, postalo je jasno da samo vladine mjere nisu dovoljne da spriječe da globalno zatopljenje premaši 2º Celzija (u odnosu na predindustrijske razine). Potrebni su nam alternativni daljnji koraci.

Održivost u strategijama rasta

Mladi ljudi zalažu se za odvažnije djelovanje političkih vođa na području klimatskih promjena, a potrošači od tvrtki traže veću transparentnost o njihovoj ulozi u uzrokovanju socijalnih i ekoloških problema i naporima koje ulažu u njihovo rješavanje.

Korporacije i poslovne skupine artikulirale su obećavajuće težnje, poput onih koje podupiru Inicijativu za sadnju bilijuna stabala Svjetskog ekonomskog foruma, međusektorsku reakciju koja podupire inicijativu Ujedinjenih naroda Desetljeće obnove ekosustava. Sada imamo zadatak realizirati te inicijative u odgovarajućem razmjeru.

Postoji zdrav skepticizam oko toga mogu li i hoće li tvrtke ostvariti svoje manifeste “o svrsi” i tko će ih pozvati na odgovornost ako to ne čine. No u stvarnosti tvrtke se više ne mogu izvući s odvajanjem svrhe od dobiti.

Održivost se može postići jedino kada je ona sastavni dio i ključna značajka strategije rasta tvrtke, a ne kada je tretirana kao usputna filantropska pomisao.

Dioničari svakako sve više pritišću na izvršne direktore da dokumentiraju napredak po pitanju ekoloških i socijalnih ciljeva te ciljeva upravljanja i revnost tvrtki da pokažu da “čine svoj dio”, što je potaknulo zdravu konkurenciju dok se tvrtke utrkuju u ispunjavanju zajedničkih ekoloških standarda.

No to nije dovoljno. Tvrtke trebaju gledati izvan vlastitih zidova i preuzeti odgovornost za pridobivanje drugih – preko sektora, granica i miljea. Takav angažman nikad ne dolazi dovoljno brzo.

Prema Nacionalnim centrima za informacije o okolišu, u 2020. dogodilo se je najmanje 16 ekstremnih vremenskih događaja s gubicima kod svakog od njih koji premašuju milijardu dolara – i to samo u Sjedinjenim Američkim Državama.

U prosjeku je bilo 6,6 takvih vremenskih događaja godišnje između 1980. i 2019.; no ta se brojka povećala na 13,8 u razdoblju između 2015. i 2019.

Kako uspostaviti ravnotežu?

Prave, skalabilne klimatske aktivnosti mogu se provoditi samo ako se udruže javni i privatni sektor prema zajednički izvršenim planovima. Javno-privatna partnerstva i inicijative, kao što je navedeno u 17. cilju održivog razvoja programa UN-a imaju prednost iskorištavanja bitnih promjena politike i skalabilnih poslovnih modela u cilju borbe s ozbiljnim globalnim izazovima.

Nadalje, ta partnerstva stvaraju vlastitu vrstu “mrežnog učinka”. Napori poput Microsoftove obveze od milijarde dolara na području borbe protiv klimatskih promjena pokazuju kako tvrtke mogu udružiti snage da bi pružile potporu postojećim programima kojima je prijeko potreban kapital kako bi se proširili po tržištima.

Još jedan primjer je Mastercardova koalicija Neprocjenjiv planet. Ta inicijativa okuplja vlade, neprofitne organizacije i tvrtke kako bi posadile 100 milijuna stabala kao dio širih napora pošumljavanja i predstavlja korak dalje za ideju o suradnji kroz pomoć potrošačima da shvate vlastiti utjecaj na emisije i omogućuje im način na koji mogu izravno sudjelovati.

Udruživanjem možemo smanjiti rizik pojedinačnih napora, integrirati ekološke standarde u ključne komercijalne aktivnosti, stvarati održive nove poslovne modele i postići razmjere potrebne za osiguravanje budućnosti našeg planeta.

Povrh toga što nudimo svoje resurse i stručnost, moramo nastaviti s kolektivnim djelovanjem kako bismo ponovno uspostavili ravnotežu između čovječanstva i prirode prije nego što bude prekasno. Ako djelujemo izolirano, svi zajedno doživjet ćemo neuspjeh.

© Project Syndicate 2021.