U posljednjih 25 godina revolucije u komunikacijskim i transportnim tehnologijama omogućile su tvrtkama stvaranje uistinu globalnih lanaca vrijednosti.

Oni koji su prerađivali sirovine bili su povezani s proizvođačima ulaznih sirovina i dijelova, koji su pak bili povezani s tvrtkama koje sklapaju i pakiraju finalne proizvode, a zatim s distribucijskim kanalima koji se protežu na potrošače diljem svijeta.

U dva desetljeća prije pandemije bolesti Covid-19, godišnja se vrijednost poluproizvoda koji se izvoze utrostručila na više od 10 bilijuna američkih dolara, što je dovelo do složenog proizvodnog sustava. No budući da su se ove globalne mreže razvile kako bi smanjile troškove maksimalnom učinkovitošću, mogu biti krhke i katkad će puknuti pod pritiskom.

Stoga svaka zemlja koja je uključena u svjetske proizvodne mreže mora razumjeti svoju izloženost riziku i izgraditi veću otpornost ondje gdje je potrebno. Za gospodarstva u nastajanju koja žele proširiti svoju izvozno orijentiranu proizvodnju, implikacije ovog globalnog obračuna mogle bi biti dalekosežne.

Preusmjeravanje globalnog izvoza

Istina, pandemija još nije dramatično preoblikovala industrijske otiske. Ali to nije iznenađujuće: globalni lanci opskrbe odražavaju ekonomsku logiku, stotine milijardi dolara ulaganja i dugogodišnje odnose s dobavljačima. Nije lako izmijeniti geografiju proizvodnje kada mreže dobavljača velikih multinacionalnih kompanija obuhvaćaju tisuće neovisnih tvrtki, svaku sa svojim specijaliziranim doprinosom.

Ipak, pandemija bolesti Covid-19 dokazala je poantu jer je natjerala proizvođače na upravljanje pitanjima zdravlja i sigurnosti radne snage, poteškoćama u planiranju i logistici, nedostatkom materijala i dijelova, nepredvidljivim skokovima i padovima potražnje i problemima novčanog tijeka.

Tvrtke ne mogu pretpostaviti da će sve teći glatko nakon pandemije. U nedavno provedenom istraživanju među rukovoditeljima opskrbnih lanaca, McKinsey Global Institute otkrio je da se poremećaji koji traju mjesec dana ili duže sada događaju u prosjeku svakih 3,7 godina, što nameće velike financijske troškove.

Ako su prilagođene vjerojatnosti i učestalosti smetnji, tvrtke mogu očekivati da će izgubiti više od 40% godišnje dobiti svakog desetljeća. Osim toga, jedan težak šok koji uzrokuje 100-dnevni poremećaj mogao bi u nekim industrijama izbrisati cijelu godinu ili više prihoda.

Kad tvrtke i vlade ponovno procijene protok robe preko granica, neke će se ciljano prilagoditi dobavljanju robe iz mjesta koje percepiraju manje rizičnima. Da shvate kako bi se takve odluke mogle odigrati, McKinsey Global Institute ispitao je izvedivost pomaka na temelju industrijske dinamike, kao i mogućnost da vlade mogu intervenirati kako bi podržale domaću proizvodnju robe koju smatraju ključnom ili strateškom.

Sve u svemu, procjenjujemo da bi bilo izvedivo preusmjeravanje do jedne četvrtine globalnog izvoza robe, u vrijednosti od 2,9 do 4,6 bilijuna dolara na godišnjoj razini, u različite zemlje u sljedećih oko pet godina, premda potencijal znatno varira među industrijama.

Ovaj pomak ne mora dovesti do vala prijenosa poslovanja u napredna gospodarstva, posebno ako potiče prijenos poslovanja u obližnju zemlju ili prelazak s jednog gospodarstva u nastajanju na drugo. Međutim, on doista stvara nove imperative za gospodarstva u nastajanju koja su željna otvaranja novih radnih mjesta i razvoja svoje industrijske baze kroz rast izvoza.

Većina proizvodnje u gospodarstvima u razvoju namijenjena je lokalnoj potrošnji, a izgledno je da će to poslovanje ostati nepromijenjeno. Pitanje je mogu li te zemlje zadržati svoj udio u globalnom izvozu ili čak zauzeti veći udio dok tvrtke preispituju odluke o nabavi.

Godinama se zemljama u razvoju savjetuje da nadmetanje samo na temelju jeftine radne snage nije dovoljno; moraju povećati produktivnost, razviti bazu vještina i poboljšati kvalitetu proizvodnje. A sada će se ovaj popis proširiti i uključit će otpornost.

Zemlje koje žele zadržati svoje pozicije u globalnim lancima vrijednosti ili čak zauzeti dio proizvodnje koja bi mogla biti u igri, trebat će procijeniti vlastitu izloženost riziku i razviti sposobnost da izdrže poremećaje i brzo se od njih oporave.

Pojačati tvornice i skladišta

Primjerice, gospodarstva u nastajanju u Aziji uvelike su izložena širokom spektru rizika poput tajfuna, jakih poplava, potresa, tsunamija i toplotnog stresa te će proizvođači iz cijele regije možda morati pojačati svoje tvornice i skladišta.

Što se tiče multinacionalnih kompanija, one će trebati učiniti svoje lance opskrbe stabilnijima, transparentnijima i održivijima, a najbolji način da to učine je uz pomoć tehnologije. Povezivanje cijelih proizvodnih mreža od jednog do drugog kraja može dati točnu lokaciju i vrijeme pošiljaka te učiniti vidljivim u stvarnom vremenu rizike koji su na pomolu.

Uz sve veću digitalizaciju fizičke imovine, tvrtkama će trebati radnici s odgovarajućim tehničkim vještinama, uz veća ulaganja u kibernetičku sigurnost.

Otpornost lanaca opskrbe također je problem javnog sektora. Bit će potrebno izgraditi i prilagoditi sustave fizičke infrastrukture kako bi mogli podnijeti sve što im donesu priroda ili loši akteri. S obzirom na iskustvo iz prošle godine, vlade moraju osigurati robusne digitalne mreže, sustave ranog upozorenja i mogućnosti upozoravanja u izvanrednim situacijama.

Strukture troškova mijenjaju, a nove tehnologije dobivaju na snazi u globalnoj proizvodnji. Takav razvoj događaja mogao bi pripremiti pozornicu da lanci opskrbe postaju sigurniji i produktivniji; ali gospodarstva u nastajanju trebat će dati prioritet vlastitoj otpornosti kako bi dobila veći udio u globalnoj proizvodnji.