Nestašice opskrbe uzrokovane pandemijom povećale su zabrinutost za nacionalnu sigurnost u naprednim gospodarstvima. Zabrinute zbog prekomjerne ovisnosti o kineskoj proizvodnji, Sjedinjene Američke Države, Europska unija i Japan predložile su inicijative za premještanje proizvodnje.

I nisu jedine. Geopolitizacija povezanosti trgovinske industrije i sigurnosti dobiva na zamahu i u zemljama u razvoju. Od Zapadnog Balkana do Latinske Amerike, vlade vide veliku gospodarsku priliku nakon pandemije bolesti COVID u vraćanju proizvodnje u matičnu ili susjednu zemlju.

Učinkovite javne institucije
Međutim, takve ambicije mogu se pokazati preoptimističnima. Unatoč sve manjoj učestalosti proizvodnje točno na vrijeme, čini se da je kineski izvoz ojačao dvije godine nakon početka pandemije zbog relativne otpornosti na strani ponude i prelaska (možda privremenog) globalne potražnje s usluga na robu.

Povrh toga, prve naznake upućuju na to da velik dio, primjerice, Latinske Amerike tek treba nadmašiti Kinu ili druge azijske izvoznike na američkom tržištu, unatoč potencijalu te regije kao mjesta za vraćanje proizvodnje u susjedne zemlje tijekom pandemije bolesti COVID-19 i smanjenju ili čak poništenju prednosti troškova rada u Kini u odnosu na Meksiko i Brazil.

Pokazalo se da je preustroj lanaca opskrbe složeniji nego što se isprva vjerovalo. Za poništavanje tri desetljeća međunarodnih obrazaca proizvodnje, koji su posebno koristili Aziji, trebat će više od povoljne geografije, djelomične uštede troškova ili jednokratnih političkih i gospodarskih poticaja.

Za početak, vlade koje se nadaju vraćanju proizvodnje u matičnu ili susjednu zemlju moraju se vratiti ekonomskim osnovama.

Bez stalnog poboljšanja domaćih temeljnih načela – uključujući makroekonomsku stabilnost, regulatornu i pravnu sigurnost i jednostavnost, fizičku infrastrukturu, obrazovanje i vještine, produktivnost i inovacije te promicanje i olakšavanje izvoza – interes ulagača bit će skroman i kratkotrajan. Učinkovite javne institucije i politike ključne su za očuvanje tih temelja.

Vlade moraju biti realne i precizne u odabiru “pobjednika”, oslanjajući se na pažljive procjene postojećih ili latentnih komparativnih prednosti. Bezobzirno podupiranje neodrživih poduzeća riskira narušavanje domaćeg i međunarodnog tržišnog natjecanja i istiskivanje ulagača iz privatnog sektora.

To također nosi znatan oportunitetni trošak, s obzirom na današnja proračunska ograničenja, posebno u mnogim zemljama s niskim i srednjim dohotkom.

Veća je vjerojatnost da će prevelika usredotočenost na industrijalizaciju supstitucije uvoza, kao u Latinskoj Americi u trećem tromjesečju dvadesetog stoljeća, rezultirati neučinkovitom raspodjelom resursa nego dugoročnim uspjehom.

Regionalna integracija i dalje je moćan alat za poticanje trgovine i šire gospodarske konkurentnosti, otvorenosti i postavljanja standarda. Razmotrite regionalno sveobuhvatno gospodarsko partnerstvo (RCEP) pod vodstvom ASEAN-a, koje je stupilo na snagu ove godine.

Ne samo da je RCEP sada najveći trgovinski blok na svijetu, koji obuhvaća gotovo trećinu svjetskog BDP-a; također predstavlja važnu prekretnicu prema usklađivanju učinka “zdjele rezanaca” sporazuma o slobodnoj trgovini u Aziji.

Precizno ciljana potpora
Slično tome, smanjenjem carinskih i necarinskih prepreka te omogućavanjem drugih komplementarnih reformi politike, jednogodišnje Afričko kontinentalno područje slobodne trgovine (AfCFTA) moglo bi do 2035. izvući 30 milijuna Afrikanaca iz krajnjeg siromaštva.

Globalno, potražnja za tješnjom gospodarskom integracijom i koordinacijom izvan trgovine – kroz “duboke trgovinske sporazume” kojima se usklađuju zaštita ulaganja, standardi rada i okoliša te imovinska prava te kroz inicijative kao što je globalna minimalna stopa poreza na dobit skupine G7 – nastavit će rasti.

Što se tiče zemalja s niskim i srednjim dohotkom, prednosti troškova rada, poboljšana infrastruktura i skraćivanje globalnih lanaca vrijednosti trebali bi s vremenom stvoriti prilike, osobito jer se Kina pomiče prema sofisticiranijoj proizvodnji s većom dodanom vrijednošću.

Međutim, mjera u kojoj zemlje s niskim i srednjim dohotkom mogu pretvoriti te mogućnosti u stvarna ulaganja i izvozne dobitke ovisit će o tome hoće li osnove biti ispravne.

Mogu postojati znatne razlike među zemljama, regijama i fazama razvoja. Robotika i automatizacija također bi mogle predstavljati izazov premještanjem nekih proizvodnih procesa natrag u razvijene zemlje.

Promjena u veleprodaji vjerojatno se neće dogoditi preko noći; industrijska nadogradnja i rast produktivnosti – u robi ili uslugama – ostat će ključni; pa čak i za proizvođače koji opslužuju isključivo domaće tržište (ili koji vjerojatno neće postati izvoznici), produktivne veze s dobavljačima u distribuciji i partnerima u opskrbnom lancu neće u potpunosti nestati.

Gledajući unaprijed, ta razmatranja, a ne geopolitizacija lanaca opskrbe, trebala bi oblikovati interese i prioritete vlada u industrijskoj politici.

U kontradiktornom kontekstu pogoršanja fiskalnih pozicija i sve većih subvencija diljem svijeta, jasno donošenje politika i precizno ciljana potpora temeljena na uspješnosti potrebna je više nego ikad prije, posebno u zemljama s niskim i srednjim dohotkom uslijed samopokretanja.

Nade u vraćanje proizvodnje u matičnu ili susjednu zemlju te šira revitalizacija nacionalnih industrija ili izvoza dostižnije su u zemljama koje su predane temeljnim načelima, a manje u onima koje se koriste preustrojem lanca opskrbe kao političkom temom razgovora. Ne postoje prečaci do gospodarskog razvoja.