U prvom krugu prijevremenih parlamentarnih izbora u Francuskoj ekstremno-desno Nacionalno okupljanje (RN) osvojilo je 33 posto glasova. Na drugom mjestu je lijevi savez s 28 posto, dok je liberalni savez predsjednika Emmanuela Macrona osvojio 20 posto glasova.

Konačne službene rezultate prvoga kruga priopćilo je ministarstvo unutarnjih poslova u Parizu. Konačna odluka o raspodjeli mjesta u francuskoj Nacionalnoj skupštini bit će donesena u drugom krugu parlamentarnih izbora 7. srpnja, piše Deutsche Welle.

Što ovakav ishod znači za budućnost Francuske? Ustav Pete republike, donesen 1958., ne propisuje predsjedniku ograničenja kod imenovanja premijera. Ali on mora voditi računa o većini u parlamentu.

Ako premijer ne bi imao većinu u parlamentu, on bi mu izrazio nepovjerenje. Vlada bi morala predsjedniku podnijeti ostavku. Ako bi RN osvojio natpolovičnu većinu u Nacionalnoj skupštini, predsjednik Macron bi dužnost premijera morao ponuditi šefu RN-a Jordanu Bardelli.

Uski manevarski prostor
Stručnjak za Francusku Hans Stark s pariškog sveučilišta Sorbonne smatra da Macron u tom slučaju ne bi imao alternative. “Macron je tako oslabljen. On nema velik manevarski prostor”. 28-godišnji Bardella je za preuzimanje dužnosti premijera postavio uvjet osvajanja apsolutne većine u parlamentu jer drukčije ne bi mogao provesti svoj program. Ako bi se to dogodilo i Bardella stvarno postao premijer, Francuska bi imala četvrtu kohabitaciju u povijesti.

Ako predsjednik i premijer pripadaju različitim političkim taborima, izvršna vlast u Francuskoj je podijeljena. Predsjednik i premijer onda moraju surađivati u takozvanoj kohabitaciji. Prva kohabitacija je uspostavljena 1986. u vrijeme socijalističkog predsjednika Francoisa Mitterranda.

Nakon izgubljenih parlamentarnih izbora Mitterrand je za premijera imenovao degolista Jacquesa Chiraca, a 1993. njegovoga stranačkog kolegu Edouarda Balladura. Od 1997. do 2002. je u vrijeme konzervativnog predsjednika Chiraca premijer bio socijalist Lionel Jospin.

Podjela izvršne vlasti usporava donošenje odluka. Koliko uspješna će biti kohabitacija ovisi o sposobnosti suradnje predsjednika i premijera. U ustavu Pete republike iz 1958., koji vrijedi i danas, kohabitacija se ne spominje izričito. U kohabitaciji funkcije predsjednika države privremeno prelaze na premijera. Važne smjernice politike ne bi određivao Macron nego premijer.

U vrijeme kohabitacije vlada ima velike mogućnosti odlučivanja u unutarnjoj politici. U vanjskoj i sigurnosnoj politici ovlasti dijeli s predsjednikom, koji je mjerodavan za međunarodne odnose. Kako si RN zamišlja podjelu vlasti u kohabitaciji objasnila je Marine le Pen prije prvoga kruga izbora. “Vrhovni zapovjednik vojske je za predsjednika (Republike) počasna titula, jer konce u rukama drži premijer.”

Natezanja između predsjednika i premijera se mogu očekivati i u unutarnjoj i gospodarskoj politici, kako pokazuje iskustvo iz prve kohabitacije u vrijeme Mitterranda. 14. srpnja 1986. je Mitterrand javno osramotio premijera najavivši da neće potpisati vladine dekrete o reprivatizaciji ukupno 65 nacionaliziranih banaka, osiguravajućih društava i industrijskih poduzeća.

Bez potpisa predsjednika vladin dekret ne može stupiti na snagu. Ali, takvo bojkotiranje može samo odgoditi vladine odluke, ne može ih zaustaviti. Predsjednik Macron odbacuje barem dijelove programa RN-a. Hans Stark procjenjuje da bi RN možda pokušao “Macrona stjerati u kut dok on ne podnese ostavku”. Ali, potpuna blokada rada RN-ove vlade isto nije zamisliva. Macron i Bardella bi morali pronaći neki oblik suradnje.

Ako bi Macron odbacivao odluke vlade morao bi to obrazložiti. Moguće je da bi se predsjednik češće obraćao Ustavnom vijeću sa zahtjevom da provjeri ustavnost planiranih zakona, prije nego što oni budu prihvaćeni u Skupštini. Neki projekti RN-ove vlade mogli bi zapeti na toj prepreci.

Stručnjak za Francusku Stark polazi od toga da će se Bardella držati najave da neće prihvatiti dužnost premijera ako ne bude imao apsolutnu većinu. Ako ni neka druga opcija ne bi mogla sastaviti većinu u parlamentu Francuska bi bila blokirana. Predsjednik u tom slučaju ne može ponovo raspustiti parlament. Ustav predviđa prijelazno razdoblje od godinu dana.

Vlada stručnjaka
Već u dosadašnjem sazivu parlamenta, koji je raspušten početkom lipnja, stranke predsjednikovog tabora su imale samo relativnu većinu. Vlada je zato kod važnih zakona posezala za člankom 49.3 Ustava.

Taj članak vladi omogućuje da zakon prihvati bez glasovanja u Nacionalnoj skupštini, osim ako u roku od 24 sata ne bude podnesen i prihvaćen zahtjev za izglasavanje nepovjerenja vladi. Ali, taj članak Ustava je u Francuskoj vrlo sporan. Malo je vjerojatno da bi neka kohabitacijska vlada od početka htjela vladati uz pomoć toga članka.

Stranke dosad nisu objavile kako bi reagirale u slučaju da nitko ne bude imao većinu u parlamentu. Jedino je Marine le Pen iz RN-a jasno dala na znanje da smatra kako bi u tom slučaju bilo vrijeme za prijevremene predsjedničke izbore. Ali ne bi bilo moguće prisiliti Macrona da podnese ostavku. U Francuskoj ne postoji scenarij za “blokiranu Republiku”.

Moguće je i imenovanje nestranačke vlade stručnjaka. Ali, u Petoj republici ne postoji povijesni uzor za to. Predsjednik Macron bi mogao aktivirati 16. članak francuskog ustava. On predsjedniku daje izvanredne ovlasti u kriznim situacijama kako bi se zajamčio kontinuitet države.

Predsjednik bi onda mogao bez suglasnosti parlamenta donositi zakone i dekrete. Ali stručnjak za Francusku Hans Stark ne vjeruje da je aktiviranje 16. članka realna opcija za Macrona. “Ne vidim kako bi on to mogao izdržati tri godine, do sljedećih predsjedničkih izbora. To bi u biti značilo da smo u trajnom kriznom modusu”, zaključuje.