Ključan problem aktualne američke ekonomske politike je – Donald Trump. Njegovo je znanje (u najboljem slučaju) krhko, njegov svjetonazor i pogledi na svijet ograničeni, a vizija (navodno prosperitetne) budućnosti iznimno konfuzna, ili još bolje, nekoherentna.
To se nipošto ne može reći za njegov ekonomski tim, (uglavnom) sastavljen od nominalno kompetentnih imena, poput ministra financija Scotta Bessenta, čelnika Vijeća ekonomskih savjetnika (CEA) Stephena Mirana ili ministra trgovine Howarda Lutnicka.
Svi oni se iz petnih žila upinju kako bi nesuvislo šefovo poimanje svijeta i globalne ekonomije pretvorili u kredibilan koncept koji može riješiti, ili barem ublažiti u značajnoj mjeri ozbiljne probleme s kojima se aktualna administracija (a i one prije nje) suočila.
Oni znaju, on ne zna
No to je možda još i veći problem od činjenice iz uvoda, jer financijska tržišta u potrazi za koherentnim narativom svaki puta iznova (uzalud) iščekuju konkretna i provediva rješenja, vjerujući da će znanje i bogato iskustvo najvažnijih figura vladajuće garniture prevagnuti nad pojednostavljenim i fundamentalno pogrešnim pristupom koji ne može odgovoriti na kompleksne izazove i probleme američke ekonomije. Jer kako drukčije objasniti idiličan početak trgovine na Wall Streetu koji se do kraja dana pretvorio u pravi potop?
Drugi dan travnja trebao je donijeti krupan opipljivi iskorak u smjeru rješavanja nagomilanih makroekonomskih neravnoteža. No “dan oslobođenja”, kako ga je Trump euforično najavljivao uz obilne doze sebi svojstvene arogancije, pretvorio se u potpuni – fijasko.
Recentnu je epizodu najprimjerenije ilustrirati kretanjem terminskih ugovora na S&P 500 indeks, a pritom su dodatne oznake i pojašnjenja posve izlišni – krivulja je dovoljno rječita i zorno oslikava negativne reakcije investitora koje su koincidirale s objavom recipročnih carina. Negativne posljedice objave tek je neznatno razvodnila činjenica da je većina roba i sirovina (barem zasad) izuzeta od viših carina, makar to u konačnici ništa bitnije ne mijenja na stvari.
Kako im samo ime kaže, recipročne su carine trebale biti prikladan odgovor Bijele kuće na različite oblike protekcionizma koji su, nema sumnje, uvelike pridonijeli rastu američkog deficita vanjskotrgovinske razmjene.
Ali umjesto razrađenog pristupa koji bi se ozbiljnije pozabavio tim problemom, Trump je strateški zaokret pretvorio u totalnu lakrdiju, a svoje podređene pretvorio u diletante koji su, iz svima nepoznatih razloga, spremno stavili na kocku teško stečenu reputaciju, gorljivo braneći najavljeni rast carina koji je Mike Pence nazvao “najvećim povećanjem poreznog opterećenja u američkoj povijesti”.
To ne rješava deficit
Isti onaj Mike Pence koji je za prvoga mandata obnašao dužnost Trumpovog zamjenika sada se poziva na analizu Advancing American Freedom Foundation i tvrdi kako će baražna vatra Bijele kuće, koja gotovo da ne radi nikakvu diskriminaciju između (političkih) saveznika i suparnika (a kamoli različitih oblika protekcionizma), prosječnu američku obitelj koštati oko 3500 dolara godišnje.
U svemu tome je izračun drastično viših carina, koje mnogi i dalje tumače kao svojevrsni zalog za pregovore, priča sama za sebe. Umjesto kompleksne analize koja je trebala uzeti u obzir niz faktora, od specifičnih oblika industrijske politike i državnih subvencija do eventualnih manipulacija tečajem (protekcionizam se pojavljuje u različitim varijantama), obznanjene carine ne samo da se drastično razlikuju od službenih procjena Svjetske trgovinske organizacije (WTO), već su razrezane po nevjerojatno površnoj formuli koja iznos vanjskotrgovinskog deficita s pojedinom zemljom dijeli s ukupnom vrijednošću robnog izvoza (pritom potpuno ignorirajući vrijednost uvoza/izvoza usluga), što se onda na kraju velikodušno dijeli na pola.
I dok WTO procjenjuje kako je vagani prosjek kineskih carina nešto iznad 7%, a korespondirajuća brojka za Europsku uniju oko 5%, Trump je, sukladno pojednostavljenom izračunu, Kini odvalio carine od 34%, a Hrvatskoj (s relativno skromnom vrijednošću izvoza u SAD) i ostatku Europske unije 20%. Kolateralne žrtve nadolazećeg trgovinskog rata, koje u vanjskotrgovinskoj razmjeni sa SAD nekim čudom bilježe deficit, imaju valjda biti sretne što su se provukle s najnižom stopom carina od 10%.
Cijela priča se, u manjoj ili većoj mjeri, naslanja na koncept koji je nedavno teoretski razradio Stephen Miran (s naglaskom na ono “u teoriji”), ustvrdivši kako bi potencijalno problematičan rast cijena proizvoda iz uvoza trebao kompenzirati rast tečaja dolara, neutralizirajući rastuće inflacijske pritiske i pad kupovne moći američkih građana.
Ako za trenutak pretpostavimo da je Miran u pravu, ostaje problem negativnog utjecaja aprecijacije dolara koji ruši konkurentnost američkog korporativnog sektora na inozemnim tržištima. Drugim riječima, tako konstruirana ekonomska politika i dalje ne rješava problem vanjskotrgovinskog deficita. A i o tome je još prerano raspravljati, jer je inicijalna reakcija deviznog tržišta – negativna. Naime, vagani indeks dolara (DXY0) jučer se spustio ispod 102 boda i u odnosu na početak godine bilježi pad od čak 6%. I time, paradoksalno, dodatno pojeftinjuje uvoz iz ostatka svijeta.
