Malo je poznato da jedna od najvećih svjetskih kompanija, Koch industries, dio svog uspjeha duguje i posebnoj metodi upravljanja nazvanoj "Market based management" (MBM). Ova metoda kojoj je glavni cilj "običnim" zaposlenicima pružiti veću slobodu u odlučivanju o kompanijskim procesima, predmet je proučavanja mladog profesora ekonomije Anthonyja J. Evansa sa londonske Europske Biznis škole (ESCP Europe Business School)  koji povremeno u Zagreb dolazi predavati "Kvantitativne metode i osnove ekonomije" na MBA programima Cotrugli Business škole. Iako je tek ušao u tridesete, Evans je već savjetovao preko 2000 menadžera, radio mnoga istraživanja u tranzicijskim zemljama, s velikim brojem javnih i privatnih poduzeća, što je rezultiralo knjigom "Neoliberalna revolucija u Istočnoj Europi: ekonomske ideje iz komunizma prema tranziciji". U razgovoru za Poslovni dnevnik detaljnije objašnjava MBM metode.

Što je 'market based management' (MBM)?
To je metoda upravljanja koju je osmislio Charles Koch, čelni čovjek Koch Industriesa. On je tvrtku Koch uspio razviti u jednu od najvećih svjetskih kompanija i MBM je jedan od ključnih faktora zašto je ta kompanija danas tako velika te dalje nastavljaju rasti. Ideja koja stoji iza MBM metode jest ta da se radnike uključuje u proces odlučivanja u vođenju tvrtke, a ne da poduzetnici koji vode kompanije sami donose vrhovne odluke, kao što je to inače slučaj. MBM metoda želi pretvoriti sve zaposlenike u poduzetnike kako bi se mogle donijeti valjane odluke za kompaniju.

Zašto je ova metoda bolja od ostalih?
Ukoliko se poštuje uobičajena hijerarhija u kompanijama, visoki menadžment će donositi sve odluke, a korisne informacije će često ostati među zaposlenicima. Naime, uobičajeno je da niži menadžment čelnicima na višim pozicijama predstavi probleme nakon kojih će viši menadžment i uprava donijeti odluke. U 'market based managementu' se mijenja taj princip i odluke donose zaposlenici koji posjeduju stvarnu tržišnu informaciju. Nije uvijek moguće da zaposlenik donosi odluku, ali MBM inzistira na tome da se zaposlenicima pruži što veća sloboda u odlučivanju.

Proučavali ste i savjetovali mnoge kompanije u istočnoj Europi. Znati li ijednu koja primjenjuje MBM u svom poslovanju?

MBM je prilično vezan u Koch Industries. Oni posluju u cijelom svijetu pa ovu metodu primjenjuju i u svojim europskim kompanijama. Problem koji nastaje sa svim radikalnim metodama upravljanja jest taj da ih ne možete lako implementirati u kompaniju koja već ima neki svoj princip rada.  Sljedeći ovu logiku, kada savjetujem kompanije pokušavam izbjegavati uvjeravanje visokog menadžmenta u prednosti MBM-a, već radije sjednem za stol s ljudima na nižim pozicijama i pokušavamo osmisliti način kojim bi oni zaposlenicima u svom sektoru kompanije dali veću mogućnost sudjelovanja u odlučivanju. Kasnije, ako i dođe do većih promjena, znat će se da one dolaze iz srednjeg menadžmenta koji već funkcionira na MBM razini. To učim i svoje studente na Cotrugli Business Schoolu. Savjetujem ih da upravo oni mogu postati ključni faktor promjena u svojim kompanijama.

Je li to vašim studentima čudno? Vjerujem da nisu naviknuti biti pokretači velikih promjena u kompaniji ako nisu čelni ljudi te iste kompanije?
Čudno je ne samo njima već i studentima u nekim drugim zemljama, posebice zemljama koje su izašle iz komunizma. U tim zemljama su ljudi naviknuti da je kompanija centralizirana i da odluke donosi relativno mali broj ljudi. U takvim sredinama je priličan izazov poručiti ljudima da centralistički pristup nije dobar ili da on može dovesti do lošeg ishoda za kompaniju. Upravo zbog toga sa studentima radim na promatranju studija slučaja drugih tvrtki. Kada im pričam o Googleu, pokazujem im primjer kompanije koja funkcionira na cijelom nizu menadžment razina. Primjer Googlea može im pokazati kako donošenje odluka na više razina ne vodi kompaniju u kaos samo zato što odluke dolaze sa svih strana, već im pokazuje kako takva metoda funkcionira i vodi do uspjeha.

Jeste li primjenjivali MBM metodu izravno i u kompanijama koje ste savjetovali u istočnoj Europi?
Da budem iskren, njih nisu zanimale metode koje ja istražujem, već su zahtijevali neke osnovne ekonomske savjete koji nisu bili isključivo u vezi menadžmenta.

Jedan od vašim teza je i da su ekonomski fenomeni previše kompleksni da bi ih interpretirali kroz prizmu jednog jedinog pokazatelja – BDP-a. Savjetujete ljudima da pozornost obrate i na druge ekonomske indikatore?
Problem s bruto domaćim proizvodom je taj što se mnoge ekonomske aktivnosti ne mogu mjeriti BDP-om. Primjerice, ako želite da vam kuća bude čista i platite čistačici, to će se očitati u BDP-u, no ako uzmete sredstva za čišćenje u ruke i sami očistite kuću, to BDP neće očitati. Drugi problem je s vladom.

Vi nemate tržište po kojem možete mjeriti koliko vrijedi ono na što vlada troši. Mi samo znamo na kraju koliko se na neku mjeru ili neke poteze potrošilo, no tko može reći vrijedi li to doista toliko?
U tom se slučaju BPD precjenjuje dok se podcjenjuje kada se radi o privatnom sektoru jer mnoge poteze privatnog sektora BDP ne može zabilježiti. S druge strane, ljudi žele znati koliki je BDP i koliki će biti jer im je to mjerilo kojeg lako mogu razumijeti. Zbog toga imate cijeli niz agencija koje izlaze u javnost s predviđanjima za BDP, a čim izađu zna se da će ta predviđanja biti kriva. Ona moraju po definiciji biti kriva jer ni te agencije nemaju prave informacije. Velika je opasnost pokušati sažeti cijelu kompleksnost ekonomije u samo jedan broj.

Ekonomski indikatori

Kako objasniti druge indikatore? BDP je lako razumjeti, ako raste, situacija je dobra, ako pada, onda nije.

Na predavanjima studentima objašnjavam važnosti drugih ekonomskih indikatora, a kažem da ignoriraju predviđanja BDP-a. Bolje je ne znati ništa nego znati krivu informaciju. To je kao da mjerite vrijednost knjige po broju slova. To je jedan način, ali iskrivljen način. Zato treba biti vrlo skeptičan prema procjenama BDP-a kao i prema političarima koji tim predviđanjima žele dokazati svoj politički cilj. Gledajte to ovako; lako je iskorijeniti i nezaposlenost ako imate sustav ropstva. Ali, ako ako mjerimo broj nezaposlenih, to ne znači da mjerimo broj robova. Isto je tako i sa BDP-om. Ako u nekoj zemlji izbije rat i vlada kupi puno tenkova, to će također povećati BDP, no ljudima neće biti ništa bolje. Važno je da ljudi promatraju stvarni standard života, a ne brojke kojima se mjere ekonomski učinci jer su te brojke sklone manipulacijama.