Prošlog tjedna Aleksandar Lukašenko položio je prisegu u svom šestom mandatu. Unatoč trenutnim prosvjedima u Bjelorusiji i međunarodnoj osudi, čini se kako Lukašenko nastoji zadržati i jačati svoj položaj uz primjenu brutalne sile.

Kao dio vladinih napora u uklanjanju neistomišljenika, kritičari, kao što je Marfa Rabkova – koja koordinira aktivnosti organizacije za ljudska prava Viasna (čiji sam utemeljitelj) – postali su Lukašenkovi ciljevi nakon kontroverzne pobjede na izborima u kolovozu i sve više “nestaju” u pritvorskim centrima poput Akrestsina centra u Minsku.

Marfa je u Akrestsinu privedena 17. rujna. Poznavala je taj pritvorski centar jer je više od mjesec dana koordinirala rad volontera u isporuci hrane i tople odjeće tisućama Bjelorusa pritvorenih radi mirnog prosvjedovanja protiv krivotvorenih izbora u kolovozu. Što je još važnije, radila je s istim volonterima kako bi dokumentirala premlaćivanje, uskraćivanje medicinske pomoći i silovanje zatočenih prosvjednica koji su se tamo događali. Službeno je pritvorena zbog financiranja masovnih prosvjeda. Amnesty International proglasio ju je zatvorenicom savjesti – što je njihov termin za političkog zatvorenika.

Dokumentirali izborne prijevare

Ljude poput Marfe bjeloruske vlasti smatraju prijetnjom. Prijetnja je bila njezin rad s volonterima koji su promatrali izbore i dokumentirali izborne prijevare tijekom predsjedničkih izbora. Njezin rad na dokumentiranju zlostavljanja prosvjednika mogao bi biti korišten u istrazi EU institucija, stoga je taj rad predstavljao prijetnju. No na suštinskoj razini, prijetnja je bio njezin angažman u potpori zatvorenika. Lukašenko ne želi društvo otvorene solidarnosti, želi strahom fragmentirano društvo.

Kako bi pritisnula Lukašenka i njegovu vladu međunarodna zajednica mora koristiti sve raspoložive poluge, bilo političke ili financijske. Moraju zajedno osuditi grubu taktiku sigurnosnih snaga te podržati zahtjeve prosvjednika za slobodnim i pravednim izborima. Međunarodna potpora potrebna nam je više nego ikad kako bismo pomogli u izgradnji istinski demokratske budućnosti naše zemlje.

Civilno društvo u Bjelorusiji imalo je ključnu ulogu u promicanju slobode i držanju moćnika odgovornima, ali nas je državna represija prisilila na rad u tajnosti. Bjeloruska vlada oslanja se na niz represivnih zakona kako bi utišala neistomišljenike. Organizacije koje promiču ljudska prava podvrgnute su teškim poreznim provjerama ili pretjeranim poskupljenjima najamnina. Onemogućavaju prosvjede, čak je i za jednog nosača transparenta potrebno ishoditi dozvolu koja se rijetko daje.

Skupne za ljudska prava poput Viasne i dalje su na meti vlasti radi ovogodišnjih izbora. Tijekom priprema za glasovanje stotine su aktivista jednostavno uhićene samo zato što su nadzirali mirne demonstracije – trend koji se nastavlja.

Svakodnevne prijetnje

Svoj rad u Centru za ljudska prava Viasna osobno sam skupo platio. Vrhovni sud je 2003. godine arbitrarno ukinuo dozvolu za rad organizaciji Viasna te od tada djelujemo u sivoj zoni zakona. Uznemiravanje i prijetnje svakodnevnica su za sve naše volontera.

Godine 2011. osuđen sam na gotovo četiri godine zbog izmišljenih optužbi za utaju poreza, nakon čega sam proveo tri godine u zatvoru. Slučaj je nastao zbog toga što je Viasna morala koristiti moje bankovne račune u Poljskoj i Litvi za financiranje našeg rada. Naravno, ironija je bila u tome što je bjeloruska vlada zabranila Viasni otvaranje računa u našoj zemlji.

U to je vrijeme moj život bio određen hirovima zatvorskih čuvara. Pisma moje supruge bila su skrivana od mene. Hranu i odjeću koju mi je slala obitelj zadržavali su godinu dana u pokušaju službenika da iznude moje priznanja o počinjenju nedjela, ali sam to odbio. Ali čak i kada pisma nisu uvijek dolazila do mene, znao sam da me ljudi podržavaju. U to mi vrijeme pisalo oko 40.000 ljudi, uključujući bivšeg disidenta i predsjednika Češke Vaclava Havela, dajući mi do znanja kako su uz mene. Tako izgleda solidarnost.

Desetljećima sam se borio za slobodu u Bjelorusiji, ali sadašnji trenutak je drugačiji. Prvi put obični ljudi počinju uviđati laži režima i spremni su djelovati kako bi doveli do promjena. Iako se za Bjelorusiju već dugo govori da je zatvor, čak i kad je više ljudi poput Marfe prisiljeno sjediti iza rešetaka, sada postoji potencijal za promjenu zemlje i njezino pretvaranje u pravu demokraciju. Ali to ne možemo učiniti sami. Čak i u EU mora postojati ozračje otvorene solidarnosti, a ne fragmentacije.