Nakon što je Kina početkom godine zatvorila vrata najvećeg svjetskog tržišta plastičnog otpada, Europska unija snašla se za više od polovice godišnjeg izvoza kojeg šalje u ostale azijske države. Problem je što nije našla rješenje za ostatak, piše Reuters.

U Maleziju 332% više

Prema podacima Eurostata, države poput Malezije, Vijetnama i Indije počele su ove godine uvoziti značajno veće količine europskog plastičnog otpada. Tako je Malezija uvezla u prva dva mjeseca 91.488 tona, 332 posto više nego u istom lanjskom razdoblju. Vijetnam je uvoz povećao 122 posto na 56.484 tone dok je u Indiju stiglo 33.649 tona, 133 posto više nego u istom lanjskom razdoblju. Istovremeno, uvoz Kine srezan je sa 1,71 milijun tona na svega 13.183 tona. Kina reciklira gotovo polovicu svjetskog plastičnog otpada, a početkom ove godine uvela je zabranu uvoza otpada koji ne odgovara višim standardima čistoće i sortiranja. Mjerama se želi spriječiti uvoz otpada koji nije pogodan za recikliranje te njegovo posljedično gomilanje u okolišu.

Međutim, za Europsku uniju kineske mjere očito djeluju kao zabrana uvoza. Osim u Maleziju, Vijetnam i Indiju, europski otpad sve više odlazi na recikliranje i u Tursku i Indoneziju, pa je “stari kontinent” pronašao rješenje za 60 posto od 2,55 milijuna tona otpada koji je lani izvezen za reciklažu. Problem je u preostalih 40 posto, a neke ideje koje se pojavljuju čak graniče sa znanstvenom fantastikom. Podaci pokazuju kako višak plastičnog otpada nije povećao razinu recikliranja u Europi, a nije povećano ni njegovo spaljivanje, tvrde u Konfederaciji europskih spalionica otpada (CEWEP) koja okuplja oko 400 spalionica koje godišnje iskoriste 90 milijuna tona komunalnog otpada.

Spaljivanje plastike radi dobivanja električne struje i toplinske energije jedno je od rješenja, tim više jer su spalionice u većini europskih država oslobođene plaćanja naknade za ispuštanje ugljičnog dioksida koja stoji približno 14 eura po toni. Globalno, plastika je zaslužna za ispuštanje 390 milijuna tona ugljičnog dioksida u atmosferu, pokazuju podaci za 2012. godinu Zaklade Ellen MacArthur, think-tanka specijaliziranog za recikliranje.

Zelenija alternativa

“Zelenija” alternativa spaljivanju bilo bi zakopavanje otpada te njegovo vađenje u budućnosti kada tehnologija recikliranja postane sofisticiranija. Međutim, da bi ta ideja postala isplativa, trebalo bi značajno povećati naknade za ispuštanje ugljičnog dioksida, smatraju stručnjaci. No, u CEWEP-u takvu ideju ocjenjuju čistom fantazijom. “Zakopavanje otpada i čekanje čarobne tehnologije koja bi trebala iskočiti u budućnosti nije odgovorna opcija”, kaže direktorica Ellen Stengler.

Samo čišćenje otpada od nečistoća, poput papirnatih etiketa bilo bi vrlo skupo, dodaje Stengler, a skladištenje pod zemljom bi ga i degradiralo. Ne treba zanemariti ni opasnost od požara, dodaje čelnica CEWEP-a. Da bi proizvele megavat električne energije, spalionice trebaju 345 kilograma plastike pri čemu emitiraju 880 kilograma ugljičnog dioksida. Za ilustraciju, plinske termoelektrane za istu proizvedenu količinu energije utroše 132 kilograma prirodnog plina, pri čemu ispuštaju samo 360 kilograma ugljičnog dioksida. Od 27 milijuna tona prikupljenog otpada u Europskoj uniji, 42 posto koristi se za proizvodnju energije.