Pad cijena prirodnog plina krajem veljače spada u red redovitih sezonskih oscilacija robe koja podliježe specifičnim zakonitostima tržišta. U aktualnim okolnostima priča debelo izlazi iz okvira uobičajenih zbivanja i ima puno kompliciraniju pozadinu te zaslužuje nešto detaljniji osvrt.

Povod je, naravno, pad za gotovo 30 posto, čime je cijena prirodnog plina u Amsterdamu (TTF hub) skliznula do najniže razine još od sredine rujna 2021. godine. Tada smo još mogli samo nagađati o prirodi ruskih vojnih manevara i stvarnim namjerama Kremlja, ali se već i zlokobnim zveckanjem oružja, puno prije prekida isporuka plina iz Rusije, cijena (u svega godinu dana) udvostručila.

Nakon agresije na Ukrajinu, okolnosti su se stubokom promijenile. Premda u samo dvije godine nije mogla riješiti problem kronične ovisnosti o plinu iz uvoza, Europa je napravila ono što je bilo u njenoj moći i okrenula se alternativnim dobavljačima. Doprema morskim putem preuzela je primat (od plinovoda iz Rusije), što je rezultiralo povećanjem kapaciteta terminala za prihvat ukapljenog plina (LNG), na nešto više od 300 milijardi kubičnih metara (ta bi brojka već za dvije godine trebala porasti na čak 400 milijardi).

Uvozni LNG, bitno skuplji od ruske ponude, nalagao je racionalnije korištenje sirovine – u razdoblju od 2021. do 2023. godine potrošnja je smanjena za čak petinu (spustivši se na najnižu razinu u posljednjih deset godina), dijelom zahvaljujući i povoljnim meteorološkim prilikama (ili klimatskim promjenama, ako vam je draže).

Pritom su se i grozničavo punila skladišta: sukladno deklariranim ciljevima, članice su do početka sezone grijanja (1. studenoga) trebale dostići cilj od 90 posto popunjenosti raspoloživih kapaciteta, no skladišta su već tada bila do vrha napunjena.

Skladišta puna 86 posto
Stoga ne čudi da je popunjenost europskih skladišta plina na kraju prošle godine bila oko 86 posto, što je neznatno više od korespondirajuće brojke za 2022. godinu, te daleko iznad 54 posto, razine zabilježene na kraju predratne 2021. godine. Ili još bolje, na izmaku aktualne sezone grijanja, popunjenost skladišta plina na razini Europske unije je oko 64 posto, što je drastično više od 38 posto, koliko je iznosila brojka za kraj veljače 2021. godine.

Stvar je ipak puno kompleksnija od toga jer je tržište prirodnog plina globalnog karaktera, a kretanje cijena nemoguće je promatrati kao izolirani fenomen. Razvoj događaja naizgled nam ne ide na ruku: odluka kojom je predsjednik Joe Biden, koristeći kao izgovor zaštitu okoliša, ograničio izvoz plina (uskraćivanjem dozvola za nove projekte) nominalno bi trebala isprovocirati divergenciju cijena.

Premda je prije dvije godine obećao izdašnu opskrbu europskih potrošača, potaknuvši značajne investicije u proizvodnju, Biden je (u izbornoj godini!) zapravo povukao potez koji ide na ruku američkim potrošačima.

Narušen odnos (relativno stabilne) potražnje i ponude koja će nastaviti rasti, ali bez očekivanog rasta izvoza (koji bi anulirao viškove) objašnjava činjenicu da su cijene plina na američkom tržištu u nepuna dva mjeseca smanjene čak za – trećinu. No kako s time pomiriti tek nešto manje intenzivan pad cijena na Starom kontinentu?

Investicijski ciklus u SAD-u
Osobito kada se uzme u obzir kaos na Bliskom istoku, koji je većinu pomorskog prometa otjerao iz regije i prisilio na plovidbu dužom rutom oko Afrike? Dio odgovora leži na drugoj strani Atlantika. Riječ je, dakako, o Panamskom kanalu, gdje su dugotrajne suše smanjile propusnost plovnog puta; umjesto uobičajenih četrdesetak brodova, njihov broj je ograničen na 24 dnevno, i izvanredne mjere možda potraju sve do iduće godine.

Samo rijetki među njima uspijevaju dopremiti LNG do azijskih kupaca uobičajenom rutom, dok su ostali prisiljeni na puno duže putovanje, preko Atlantskog oceana, onda oko roga Afrike, budući da je Crveno more uputno zaobilaziti. Alternativa je otpremanje plina u Europu, u trenutku kada temperature rastu (dok se potrošnja smanjuje), a skladišni kapaciteti su više nego solidno popunjeni.

Drugim riječima, Europa u ovome trenutku ima jedinstvenu priliku obnoviti zalihe po relativnom povoljnim cijenama na ‘spot’ tržištu i nadoknaditi manjak nastao zbog napada na brodove u Crvenom moru, koji posebno pogađaju Katar. Naime, cijene koje se trenutno nude na tržištu zamjetno su niže od onih fiksiranih dugoročnim ugovorima koje su europski uvoznici grozničavo potpisivali nakon ruske agresije.

Na nešto duži rok stvari se samo dodatno kompliciraju. Naime, Katar i SAD su već pokrenuli agresivan investicijski ciklus u namjeri da od Rusije preuzmu uloge ključnih dobavljača, što bi moglo rezultirati daljnjim narušavanjem odnosa ponuda i potražnje.

Još prošle godine, čak osam (od ukupno 37) europskih LNG terminala poslovalo je sa stopom iskorištenosti kapaciteta nižom od 50 posto, signalizirajući mogućnost značajnijeg pada cijena. Takav razvoj događaja u doglednoj budućnosti možda se još uvijek u aktualnim okolnostima čini malo vjerojatnim, no izmjena ciklusa koji provociraju dramatične fluktuacije cijena na tržištima roba posve je prirodna pojava.