Prije tri godine govorilo se o potrebi jačanja europskih fiskalnih pravila, sada se postavlja pitanje kako u potpunosti iskoristiti njihovu "fleksibilnost"; ta promjena pokazuje koliko je daleko eurozona odmakla od pokušaja da na vrhuncu dužničke krize vrati povjerenje investitora do toga da vraća povjerenje birača, jer zbog rekordne nezaposlenosti i stagnacije jačaju radikalne stranke.
Glavni kamen smutnje između država članica postala je interpretacija koliko europski ugovori ostavljaju manevarskog prostora. Na jednoj strani su Italija i Francuska, a na drugoj Njemačka koja i sama po nekim čimbenicima ugrožava stabilnost eurozone.

Da ironija bude veća, bivši francuski ministar financija, socijalist Pierre Moscovici, trebao bi postati novi europski povjerenik za ekonomske i monetarne poslove. Moscovici bi trebao nametati proračunsku discplinu protiv koje se i sam borio dok je bio ministar financija.

Francuski socijalistički predsjednik Francois Hollande i talijanski premijer lijevog centra Matteo Renzi traže da im se dopusti veći manevarski prostor jer se obojica bore sa slabim gospodarskim rastom, niskom inflacijom, visokim javnim dugom i političkim otporom strukturnim reformama.

Određeno povećanje državne potrošnje, bez ukora EU-a zbog probijanja dopuštenih razina proračunskog deficita i javnog duga, smatraju, bilo bi najlakše rješenje za poticanje gospodarskog rasta.

No njemačka konzervativna kancelarka Anglea Merkel i njezini saveznici ustraju u stajalištu da bi kršenje ili čak dopuštanje iznimki od tek postroženih pravila potkopalo povjerenje u njih i otvorilo put novim krizama za nekoliko godina.

S time se slažu i mnogi investitori iako žele povratak gospodarskog rasta.

"Kršenje pravila tržišta ne bi odmah kaznila, ali bi to stvorilo osnovu za katastrofu u budućnosti", rekao je Carsten Brzeski, ekonomist njemačke banke ING. "To bi pokazalo da eurozona nije naučila lekcije iz 2003.-2004."

Francuska i Njemačka tada su se udružile protiv Europske komisije kako bi blokirale uvođenje strožih disciplinskih mjera protiv sebe zbog prekomjernih deficita, većih od 3 posto BDP-a.

Iako je Komisija na kraju dobila zadovoljštinu na Europskom sudu pravde (ECJ), šteta za vjerodostojnost proračunskih pravila bila je već učinjena i 2005. u njih je unesena veća "fleksibilnost".

Mnogi analitičari smatraju da je to bio jedan od uzroka dužničke krize koja je zahvatila eurozonu 2010.

Za državu koja ima proračunski manjak veći od dopuštenih 3 posto BDP-a, kao što je Francuska, manevarskog prostora u tim je pravilima malo.

Takva država mora dogovoriti s europskim ministrima financija godišnji program smanjenja deficita, i nominalnog i strukturnog, i provoditi ga u praksi.

Ako se pretpostavke na kojima se program temelji pokažu netočnima, primjerice rast bude mnogo sporiji od očekivanog, država može očekivati više vremena za smanjenje nominalnog deficita pod uvjetom da je smanjila strukturni manjak – onaj koji ne ovisi o ekonomskom ciklusu – za traženi iznos.

Smanjenje strukturnog deficita gotovo neizbježno uključuje reforme poput liberalizacije tržišta rada, reforme pravosuđa, obrazovanja i zdravstvene skrbi. Posebna pozornost pridaje se mirovinskim reformama zbog starenja stanovništva.

Europska proračunska pravila također kažu da država može dobiti više vremena da svede svoj deficit u dopuštene okvire ako gospodarstvo u eurozoni ili Europskoj uniji u cjelini ozbiljno usporava ili ulazi u recesiju.

Novac potrošen za "jačanje međunarodne solidarnosti" i "ostvarenje političkih ciljeva Unije", kao i dug nastao spašavanjem neke druge članice eurozone mogu također biti olakšavajuće okolnosti.

Države koje su uspjele smanjiti svoj deficit ispod 3 posto BDP-a, poput Italije, imaju više manevarskog prostora.

Po novim pravilima, kada smanje deficit ispod 3 posto, članice eurozone moraju težiti gotovo uravnoteženom proračunu ili proračunskom višku u strukturnom smislu, usklađeno za utjecaj ekonomskog ciklusa, poboljšavajući proračunsku ravnotežu za najmanje 0,5 posto BDP-a na godinu.

Moraju također smanjivati javni dug. Ali uravnoteženje proračuna mogu odgoditi ako ulažu, a Komisija uzima u obzir veličinu javnih ulaganja u odnosu na deficit.

U europskom žargonu to se naziva 'investicijska klauzula', ali ona je otvorena samo za one države čiji je gospodarski rast daleko ispod potencijala, koje ne krše dopuštenu granicu defcita od 3 posto i poštuju pravilo smanjenja duga svake godine.

Investicije također moraju biti u projektima koje sufinancira EU u sklopu politika za regionalni razvoj, razvoja europskih mreža ili Instrumenta za povezivanje Europe (CEF) odnosno gradnje prometne, energetske ili telekomunikacijske infrastrukture, a njihovi su dugoročni proračunski učinci pozitivni i provjerljivi.

Budući da Italiji dug raste umjesto da se smanjuje (veći je od 135 posto BDP-a), ona nije mogla koristiti tu investicijsku klauzulu prošle godine kada je EU potvrdio da više nema prekomjerni deficit.

Ta opcija ne bi vrijedila za Francusku jer ne zadovoljava po više kriterija.

Europski dužnosnici osim toga kažu da investicijska klauzula sada najvjerojatnije neće biti primjenjena jer Europa više nije u recesiji.

Države poput Italije mogu također odgoditi uravnoteženje proračuna zahvaljujući velikim strukturnim reformama koje imaju "izravne dugoročno pozitivne proračunske učinke, uključujući povećanje potencijala za održiv rast, i prema tome provjerljiv utjecaj na dugoročnu održivost javnih financija".

Talijanski manevarski prostor mogao bi, međutim, biti ograničen jer reforme ne smiju povećati deficit previše blizu pragu od tri posto BDP-a. Pravila kažu da se mora zadržati "primjerena sigurnosna margina".

Druga važna napomena kaže da se reforme moraju ne samo planirati nego doista i provesti u praksi.

Poteškoća sa strukturnim reformama sastoji se u tome da ta opcija uzima u obzir ekonomske koristi koje nastaju tek nakon nekoliko godina, kada promjene urode plodom.

Teško je kvantificirati utjecaj strukturnih reformi na rast, posebice dugoročno, pa je manevarski prostor za smanjenje proračunskog deficita podložan političkoj diskreciji.

Zbog toga će novi europski povjerenik za ekonomske i monetarne poslove biti jako važan jer je zadužen za provjeru napora država članica u ispunjavanju europskih pravila, kao i za izricanje potencijalnih kazni vrijednih više milijardi eura.

Kako ne bi bio previše "fleksibilan", njegove odluke o nacionalnim proračunima morat će odobriti potpredsjednik Europske komisije Valdis Dombrovskis, fiskalni jastreb koji je dok je bio latvijski premijer provodio strogu politiku štednje.

Europska komisija, po EurActivu, priprema za sredinu prosinca izvješće o provedbi europskih fiskalnih pravila. Izvješće, koje će biti poslano europskim čelnicima i Europskom parlamentu, moglo bi biti osnova za moguće izmjene pravila kasnije, ako države članice tako odluče.

Neki europski dužnosnici zauzimaju se za novi pakt za rast. Predlažu veće reforme u Francuskoj i Italiji u zamjenu za njemački fiskalni stimulus, veća europska javna ulaganja i širenje blage monetarne politike Europske središnje banke (ECB).

Olli Rehn, bivši europski povjerenik za ekonomske i monetarne poslove, poziva na sklapanje takvog pakta kako bi se spriječila deflacija u članku u listopadskom broju časopisa Europe's World.

"Ako Njemačka poveća domaću potražnju i ulaganja a Francuska i Italija prihvate se reformi tržišta rada, poslovnog okruženja i mirovinskih sustava kako bi poduprle svoju gospodarsku i industrijsku konkurentnost, učinit će zajedno veliku uslugu cijeloj eurozoni", kaže Rehn, sada zastupnik Europskog parlamenta.

"Ključni čimbenici – Italija i Francuska, Europska središnja banka i Njemačka – trebaju razraditi pojedinosti takvog pakta ove jeseni i tada postići dogovor o njemu na Europskom vijeću u prosincu", zaključuje Rehn.