Turska lira povratila je dio izgubljene vrijednosti nakon obećanja predsjednika Tayyipa Erdogana da će nadomjestiti vrijednost štednje, no Turska sve više nalikuje na slučaj promašenog ekonomskog eksperimenta s nesagledivim posljedicama.

Erdoganova vlada najavila je mjere kojima će zaštiti depozite od fluktuacija tečaja kojima će štedišama nadoknaditi gubitke u slučaju da deprecijacija premaši kamatne stope u bankama.

Ne računajući oporavak od 15 posto u ponedjeljak (nakon kojih je u trgovanju u utorak dolar dosegnuo 11,3165 lira), turska valuta posljednjih mjeseci žestoki je gubitnik u odnosu na američku valutu prema kojoj je izgubila oko polovine vrijednosti.

Skupi eksperiment
Lira, međutim, nije jedina koja plaća skupu cijenu Erdoganovog eksperimenta da se protiv inflacije bori, ne dizanjem kako to nalaže ekonomska teorija, već rezanjem kamatnih stopa.

Erdogan, koji je osobno kadrovirao po središnjoj banci mičući sve guvernere koji bi mu se usprotivili, prošlog je mjeseca predstavio ekonomski model koji se temelji na nižim troškovima zaduživanja i jeftinijoj valuti poručivši da Islam zahtijeva niže kamate.

U skladu s napucima predsjednika središnja banka srezala je tjednu repo stopu za pet postotnih bodova od rujna, a na deviznom tržištu intervenirala četiri puta ovog mjeseca u pokušaju da zaustavi pad lire.

Neortodoksna ekonomska teorija Erdogana glasi poprilici ovako: niže kamatne stope kreirat će “novi ekonomski model” za Tursku jer će sniziti inflaciju i povećati investicije, zaposlenost i izvoz i u konačnici ojačati tursku neovisnost o drugim zemljama.

U uvjetima dvoznamenkaste inflacije Erdogan je, dakle, posegnuo za snižavanjem kamatnih stopa umjesto da ih podigne i ograniči ponudu novca.

Da je eksperiment duboko pogrešan svjedoči potop lire, eksplozija cijena, kompanije su pod pritiskom rastućih inputa, a najgore su stradali (kao i uvijek) najsiromašniji građani. Inflacija se u Turskoj približila 30 posto nakon što je vrijednost lire prepolovljena u odnosu na dolar.

Standardna formula za obuzdavanje inflacije nalaže podizanje kamatnih stopa kako bi se obranila domaća valuta i spriječili masovni odljevi kapitala, smanjila domaća potražnja i slanje jasnog signala da su vlasti posvećene sprečavanju inflatorne spirale (očekivanja su u ekonomiji često pola posla).

Ipak, prema pisanju FT-ja, ima ekonomista koji propituju ulogu kapitalnih priljeva i odljeva na tržišta u razvoju i tradicionalne teorije. Hélène Rey s London Business Schoola istaknula je 2013. da su ta tržišta često u milosti tokova kapitala koje usmjeravaju politike Feda i ostalih velikih središnjih banaka.

Čak je i Međunarodni monetarni fond (MMF) modelirao slučaj da bi više kamatne stope mogle voditi većoj inflaciji.

Nekadašnji glavni ekonomist MMF-a Olivier Blanchard u jednom radu s kolegama primijetio je da veliki priljevi kapitala na tržište u razvoju (zbog visokih kamatnih stopa) mogu voditi ekspanziji kredita, rastu proizvodnje te inflacije.

Ipak, FT upozorava da model nije primjenjiv na Tursku jer zemlja ima dugotrajni deficit na tekućem računu bilance plaćanja (uvoz redovno nadmašuje izvoz) te tvrdoglave godišnje inflacije koja je zadnjih pet godina iznad razine od 10 posto. Sve to upućuje na strukturni problem rasta cijena koji politika nije eliminirala.

OECD je ranije upozorio da su tursku inflaciju ove godine pogurali (i) subvencionirani krediti tvrtkama od početka pandemije koji su doveli do brzog rasta na krilima cijene energenata koji je u 2021. nadmašio pretpandemijska očekivanja.

Također, ta je organizacija upozorila da Turskoj prijete daljnji “potencijalni pritisci na plaće, uvozne troškove i proizvođačke cijene”. Profesor Dani Rodrik s Harvard Kennedy Schoola rekao je da je zemlja godinama imala prisutan val kapitalnih priljeva zahvaljujući blago višim kamatnim stopama.

“Jedan od mitova financijske globalizacije je da ona primorava na makroekonomsku disciplinu. U Turskoj je bilo obrnuto. Turski ekonomski eksperiment trajao je puno dulje nego je trebao baš zahvaljujući elastičnoj financijskoj ponudi. Ekonomski troškovi bit će iz tog razloga veći”, kaže Rodrik.

Nema čarobnog štapića
I Rodrik i MMF ističu da je, čak i ako je viša cijena novca privukla strani kapital koji je potom doveo do veće potrošnje i inflacije, Ankara trebala zauzdati neželjene efekte čvršćom politikom, pa i pod cijenu pristajanja na sporiji rast BDP-a zbog dugoročne stabilnosti i sprečavanja krize povjerenja koja zadnjih tjedana trese zemlju.

Umjesto toga, Erdogan je napravio suprotno u čemu je imao pomoć poslušnog guvernera. Turska je nizom poteza srezala kratkoročnu kamatnu stopu na 19 posto u rujnu na 14 posto u prosincu.

Namjera je bila postupno smanjivati vrijednost lire što bi dalo vjetra u leđa izvoznicima jer bi zbog slabije lire bili konkurentniji, što bi potom potrošnju prebacilo s uvoza na domaće robe i usluge.

Da bi iz turskog poučka mogli naučiti mnogi koji su u Hrvatskoj godinama zazivali deprecijaciju kune kao čarobni štapić za rast BDP-a i blagostanje svjedoči kaos koji je nastao. Premda je deficit na tekućem računu u međuvremenu prešao u suficit, cijenu su platili vjerodostojnost ekonomske politike i standard građana.

Službena stopa inflacije dosegnula je 20 posto u studenom, no mnogi smatraju da je ona podcjenjena. Očekuje se da će u prosincu ubrzati kada se na uvoznim cijenama odrazi pad lire. Gore od toga je činjenica da je deprecijacija povećala dugove kompanija i države koji su povećali zaduživanja u stranoj valuti.

Dug turskih poduzeća porastao je za 20 baznih bodova BDP-a od početka pandemije, najviše među zemljama u razvoju, procjena je OECD-a.

“Da je Erdogan uspio zadržati liru na razini 10 lira za dolar, Turska je možda je imala šanse, ali sad je inflacija bez kontrole, konkurentska prednost je otišla kroz prozor i nalazimo se u inflatornoj spirali devalvacije”, sumira Tim Ash iz BlueBay Asset Managementa za FT.

Danas ni rezanje kamatnih stopa ne bi olakšalo financiranje jer tržišta zahtijevaju veći prinos zbog rizika. Prinosi na turske državne obveznice oštro su porasli jer su ulagači izgubili povjerenje u liru.

Rastuće cijene uvoznih dobara prijete domaćoj potražnji, a nedavno 50-postotno povećanje minimalne plaće izbrisat će troškovne prednosti koje je donijela deprecijacija lire jer plaće relativno brzo počinju hvatati korak s inflacijom produbljujući spiralu.