Angela Merkel provest će još najmanje četiri godine na poziciji njemačke kancelarke, no ključni zadatak njezinog trećeg mandata na toj poziciji neće biti niti napredak najveće europske ekonomije, niti opstanak eura, niti jačanje integrativnih funkcija Europske unije, niti suočavanje s brojnim izazovima multietničkog društva u kakvo se Njemačka ubrzano pretvara tijekom posljednjih desetljeća. Ključni zadatak Angele Merkel bit će redefiniranje njemačke energetske strategije. O toj strategiji uvelike će ovisiti budući europski, pa i svjetski energetski trendovi, a o teškim odlukama koje predstoje njemačkoj kancelarki hoće li se njemački san o zelenoj energetici na kraju pretvoriti u noćnu moru. Energiewende – veliki zaokret njemačkog energetskog sustava k obnovljivim izvorima – trebao je biti jedan od najodvažnijih i najkompleksnijih masovnih tehnološko-ekonomskih poduhvata u povijesti čovječanstva. Ipak, danas, više od deset godina trajanja, desetaka milijardi potrošenih eura i golemog napretka koji je postignut, priča o Energiwendeu prvenstveno je priča o političkim kalkulacijama, krivim odlukama, neželjenim ishodima i na koncu – visokim troškovima.

Važnu ulogu u takvom razvoju događaja odigrala je sama Angela Merkel, pa je možda i primjereno da rješavanje problema padne na njezina leđa, no valja znati kako korijeni njemačkog 'dugog marša' k obnovljivim izvorima energije sežu još u mandat njezinog prethodnika Gerharda Schrodera. Bivši njemački kancelar još 2000. godine uveo je sustav poticanja proizvodnje energije iz obnovljivih izvora, garantirajući svim elektranama te vrste istu otkupnu cijenu tijekom dvedeset godina, te prioritet u pristupu elektrenergetskoj mreži. Takva mjera u znatnoj mjeri bila je čin političkog oportunizma, s obzirom da je inicijativa bila jedan od uvjeta koju su Zelena stranka i njezin tadašnji čelnik Joshka Fischer postavili Schroderovim socijaldemokratima kao uvjet za podršku u formiranju vlade. Bilo kako bilo, iz tog programa niknuo je njemački bum zelene energetike, a par godina kasnije doneseni su i formalni ciljevi nove energetske politike. Njemačka je do 2020. godine trebala 35 posto svoje potrošnje električne energije pokrivati obnovljivim izvorima.

Taj udjel je do 2030. trebao porasti na 50 posto, a do 2050. na 80 posto. Nadalje, do 2022. godine sve njemačke nuklearne elektrane trebale su prestati s radom. Takav plan temeljio se na dvije premise. Prva je bila to da je kroz masovnu implementaciju zelenih tehnologija moguće znatno umanjiti dotada ekstremno visoku cijenu proizvodnje energije iz obnovljivih izvora i učiniti je konkurentnom onoj proizvedenoj u konvencionalnim elektranama. Ipak, da bi to omasovljivanje moglo započeti država je morala – kroz poticajnu otkupnu cijenu – pokrivati taj disparitet cijena. Ta logika pokazala se točnom. Proizvodne cijena zelene energije – naročito iz solarnih elektrana – tijekom posljednjih godina višestruko se smanjila, no problem je što je dinamika tog smanjenja bila prespora. Pojednostavljeno rečeno, solarne elektrane i vjetroelektrane još uvijek u prosjeku nisu cjenovno konkurentne konvencionalnim elektranama. S druge strane, obveze preuzete temeljem garantiranih ugovora o otkupu za 20 godina su ogromne – samo u Bavarskoj ima više solarnih elektrana nego u cijelom SAD-u. Prema nedavnoj analizi uglednom američkog think tanka Breakthrough Institute, tijekom za otkup struje proizvedene u garantiranom periodu od 20 godina u trenutno instaliranim njemačkim solarnim elektranama bit će potrošeno oko 150 milijardi američkih dolara.

Premijerka između dvije vatre

Za usporedbu, nuklearna elektrana koja se već godinama uz već zloglasna kašnjenja i prekoračenja planiranoig budžrta gradi u Finskoj proizvodit će otprilike dvostruko manje energije od kumulativnog njemačkog solarnog kapaciteta, ali uz konačni trošak od 15 milijardi dolara. Ta golema diskrapancija u cijeni prebačena je na leđa krajnjih potrošača, te je ključni razlog zbog kojeg Nijemci danas plaćaju najskuplju struju u Europi. Samo u zadnje tri godine cijena je porasla za 25 posto, a trenutno iznosi otprilike 40 posto više od europskog prosjeka. Dakako, ista priča vrijedi i za industriju, a čak i poslovična njemačka efikasnost sve teže može nadoknaditi takav udar na konkurentnost. Dakako, njemačka Vlada tijekom proteklih godina odobravala je posebne iznimke od plaćanja dodatnih penala energetski efikasnim industrijama, poput kemijske, no kako je broj takvih olakšica tijekom posljednjih godina rapidno rastao, za cijeli slučaj zainteresirala se i Europska komisija koja upravao istražuje radi li se o, nedopuštenoj, prikrivenoj subvenciji. Utoliko, evidentno je da su procjene o porastu konkurentnosti obnovljivih izvora bile, u najmanju ruku, preoptimistične. No, druga premisa njemačkog plana pokazala se još spornijom. Naime, osnovni tehnološki problem veće implementacije obnovljivih izvora je njihova intermitentnost. Pojednostavljeno rečeno, vjetroelektrane se mogu postaviti samo tamo gdje vjetra ima, a rade samo onda kad on puše. Solarne elektrane proizvode samo po danu, a dnevno kretanje njihove proizvodnje izravno je vezane s kretanjem sunca, a ne s potrošačkim potrebama. Utoliko, da bi se takvim proizvodnim objektima zamijenilo velike centralizirane sustave – poput termo i nuklearnih elektrane – bilo je potrebno uložiti golem novac u razvoj nove distributivne infrastrukture, kao i tehnologija skladištenja energije. To je ključni uvjet tranzicije k zelenoj energetici, ne samo u Njemačkoj, već i bilo gdje drugdje u svijetu.

Njemački plan bio je da se ta golema ulaganja nadoknade kroz ekonomske aktivnosti njemačkih kompanija koje bi u tim područjima stekle sttus globalnih tehnoloških lidera. I ta premisa dijelom se pokazala točnom. Siemens danas 40 posto svojih prihoda ostvaruje od svog portfelja zelenih energetskih tehnologija, a od 2004. u tom je sektoru u Njemačkoj stvoreno 380 tisuća radnih mjesta. Ipak, razvoj potrebne infrastrukture, pa i tehnlogija bio je prespor. Od 4 tisuće kilometara nove visokonaponske mreže koju Njemačka planira izgraditi do 2022. dosad je izgrađeno 300-tinjak kilometara. Rezultat toga su goleme nestabilnosti. Prema podacima njemačke industrijske komore, samo tijekom 2011. godine tamošnje industrijske tvrtke zabilježile su 206 tisuća nestanaka struje. Problemi se šire i prema susjednim državama. Kad su operateri njemačkog sustava u pojedinim dijelovima dana ili noći suočeni s viškovima energije proizvodene iz obnovljivih izvora, tu energiju teansferiraju susjednim država, te tamo izazivaju nestabilnosti. Prema nedavno objalvjneim informacijama i Slovačka i Poljska započele su preinake na vlastitim mrežama koje će im omogućiti da blokiraju ulazak viškova struje iz njemačke. Ipak, još veće poremećaje njemačka energetska strategija izazvala je na tržištu. Golema instalirana snaga solarnih i vjetroelektrana, te garantirani prioritet pristupa mreži rezultira time da trajno u pojedinim dijelovima dana postoje golemi viškovi energije. Da bi ih zbrinuli tamošnji operatori prisiljeni su jeftino je prodavati susjednim državama, a nekad čak i plaćati za njezino preuzimanje. Utoliko, Njemačka je u bizarnoj situaciji, jer veća proizvodnje obnovljivih izvora podrazumijeva i nižu otkupnu cijenu energije na tržištu, pa stoga i veće dubioze koje se moraju pokriti u odnosu na garantiranu otkupnu cijenu. Taj začarani krug teško će biti prekinuti, posebno s obzirom na političku stranu priče.

Politika je i dosad igrala važnu ulogu u razvoju Energiewendea. Još 2010. Angela Merkel najavila je djelomičnu promjenu planova o zatvaranjua nuklearnih elektrana, najavivši kako neće izaći iz pogona do 2022. Već po isteku redovnog životnog vijeka. Ipak, tek godinu dana kasnije – nakon incidenta u Fukushimi – ta odluka je poništena, amnogi analitičari smatraju kako se radilo o političkom manevru kojim je premijerka pokušala spriječiti izgledni izborni poraz svoje stranke od Zelenih na pokrajinskim izborima u velikoj i bogatoj pokrajini Baden-Württenberg. U međuvremenu taj se plan pokazao nerealnim, no odstupanje od njega bi se za premijerku moglo pokazati politički vrlo skupim. Ipak, Angela Merkel uskoro bi se mogla naći između dvije vatre. Prosvjedi predstavnika industrije zbog gubitka konkurentnosti bit će sve veći, a s druge strane i zahtjevima ekološki nastrojenog dijela javnosti da se Energiwende usmjeri u originalno zacrtanom smjeru.

Političke manipulacije

Naime, prošle godine Njemačka je zabilježila porast emisija CO2, uvelike izazvanih golemim porastom energetskog korištenja ugljena. Tamošnje elektroenergetske kompanije ugljenu su se okrenule suočene s golemim gubicima plinskih elektrana, ali i golemim količinama jeftinog ugljena u Europu pristiglog iz SAD-a. Tamo je za njim potrebe nestalo nakon što su – ironije li – otkrivene goleme nekonvencionalne rezerve prirodnog plina. Doduše, povoljnoj cijeni proizvodnje energije iz ugljena pridonio je i kolaps europskog sustava naplaćivanja ugljikovih kvota – svojevrsne naknade za otpuštanje emisija CO2 – zamišljenog kao sredstvo za poticanje korištenja ekološki prihvatljivijih goriva – primjerice prirodnog plina umjesto ugljena. Ipak, kako je recesija znatno smanjila europsku industrijsku proizvodnju i potražnju za kvotama, njihova je cijena pala do gotovo simbolične cijene. Europska komisija sustav je namjeravala popraviti tako da smanji broj kvota koje se svake godine izdaju, da bi taj plan na kraju blokirala baš Njemačka. Pa gdje je tu onda taj proklamirani Energiewende? Odgovor na to pitanje morat će u naredne četiri godine dati Angela Merkel. Do tog odgovora neće biti niti lako doći, niti će on biti jednostavan, ali kakav god bio bi mogao se pokazati kao najdugovječnija ostavština vladavine prve njemačke kancelarke.