Počevši od kraja rujna, europska se politička pažnja počela kretati iz svog uobičajenog smjera prema Kavkazu, fokusirajući se upravo na sukob između Armenije i Azerbajdžana.

Europljanima poznat iz legende o Prometeju, odnosno njegovom pribijanju na planinu kao Zeusovoj kazni za donošenje vatre smrtnicima i slavnim Amazonkama – plemenu žena ratnica za koje se vjeruje da žive u modernoj Gruziji – Kavkaz je oduvijek inspirirao glazbenike, pjesnike i putnike.

Govoreći o vatri, treba spomenuti velik potencijal ove regije u pogledu prirodnih resursa. Sve države kaspijskog bazena imaju veliku količinu fosilnih goriva i Azerbajdžan nije iznimka. Ovu je činjenicu primijetio Marko Polo (rođen u Korčuli) tijekom jednog od svojih putovanja poznatim “Putom svile”.

Ovo što se sada događa u nekadašnjem kulturnom i trgovinskom centru daleko je od mira. S velikom zabrinutošću slušamo vijesti o žrtvama i razaranjima, uporabi sile protiv civila, gađanju gradova balističkim raketama.

Zadnjih dana o sukobu je napisano previše članaka i mišljenja i predstavljeni su razni razlozi. Dok razina nasilja raste, mi ćemo se zaustaviti na nekim ekonomsko-poslovnim aspektima ovog sukoba.

Ekonomske koristi od okupacije i održavanja statusa quo

Azerbajdžan, poznat po svojim ogromnim prirodnim resursima, treba stabilnost i mir. Kako je jedna od presudnih točaka poslovanja da “novac voli tišinu”, stoga je malo vjerojatno da je Azerbajdžan započeo najnoviju eskalaciju znajući ovo “zlatno pravilo” kroz dugu povijest suradnje sa Zapadom.

Vratimo se u 1993. godinu. Tada Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je četiri rezolucije (822, 853, 874, 884) u kojima se spominje Nagorno-Karabah i okolne regije kao dio Azerbajdžana u njegovim međunarodno priznatim granicama i zahtijeva trenutno i bezuvjetno povlačenje armenskih trupa iz svih okupiranih teritorija Azerbajdžana i povratak svih izbjeglica i interno raseljenih osoba u njihove zemlje.

Imajući to na umu, treba napomenuti da su, zajedno s Nagorno-Karabahom, pod okupacijom i sedam okolnih regija za koje Armenija tvrdi da je sigurnosni pojas. Međutim, je li to cijela priča? Da bismo razumjeli stvarne razloge, trebali bismo pogledati u sam uzrok.

Ilegalne gospodarske aktivnosti

Još 2016. godine azerbajdžansko Ministarstvo vanjskih poslova pripremilo je opsežno izvješće o ilegalnom iskorištavanju prirodnih resursa okupiranih teritorija Azerbajdžana od strane Armenije uz sudjelovanje stranih tvrtki.

Da bismo razumjeli razmjere prirodnih resursa na okupiranim teritorijima Azerbajdžana, trebali bismo spomenuti ležišta zlata, srebra, žive, bakra, olova, ugljena, obojenog i ukrasnog kamenja, kao i druga ležišta (prema azerbajdžanskim izvorima, radi se o 160 različitih ležišta plemenitih metala) u Kelbadžaru, Lačinu, Zangilanu i Terteru, sve izvan Nagorno-Karabaha.

Govoreći o ilegalnim gospodarskim aktivnostima, zastupnici u Europskom parlamentu 10. lipnja 2020. godine pripremili su Zajedničku izjavu u vezi s izgradnjom nove autoceste između Armenije i Nagorno-Karabaha, a koja će povezat Kapan u Armeniji s Hadrutom u Nagorno-Karabahu, prolazeći kroz regije Kubadli i Džabrajil, koje su također okupirane.

Ta izjava ima veliku važnost jer se jasno kaže da je „odluka o gradnji ove autoceste donesena bez pristanka nadležnih tijela Azerbajdžana – kršeći međunarodno pravo. Uz to, mogao bi simbolično učvrstiti ilegalnu okupaciju Nagorno-Karabaha i okolnih okruga. Stoga jako žalimo zbog ove inicijative jer ona ne pomaže stvoriti uvjete pogodne za povjerenje, mir i pomirenje” .

Posao sa zlatom

Armenija velikim pljačkama privlači bogate poslovne ljude armenskog podrijetla ili poslovne ljude povezane s armenskom dijasporom iz Francuske, SAD-a, Kanade, Australije, Švicarske i Rusije. I druge prevarante koji preferiraju ilegalne operacije i to rade s velikim zadovoljstvom.

Jedna od stranih tvrtki je i Franck Muller Group. Ova je tvrtka poznata po velikim komplikacijama i luksuznim satovima, kao i poslovnom partnerstvu s Pierreom Coffeyjem. Izvršni direktor ove tvrtke je Vartan Sirmakes, armenskog podrijetla, najaktivniji investitor u Armeniji, kao i u okupiranoj regiji Nagorno-Karabah, pod nadzorom armenskog separatističkog režima.

Jedan od projekata koji uključuju Vartana Sirmakesa je eksploatacija ležišta zlata Vadžnali u okupiranoj regiji Azerbajdžana Zangilan. Vardan Sirmakes izveo je ilegalnu operaciju s nalazištem zlata Soyudlu u Kalbadžaru. Na poljima okupiranih teritorija Azerbajdžana ima 205,3 tone dokazanih rezervi zlata i 251,1 tone srebra. Uzimajući u obzir vremenski okvir okupacije, nije jako teško zamisliti dimenziju vađenja koja bi mogla biti velika poput zaliha zlata jedne manje države.

Osim toga, zlato proizvedeno u okupiranim azerbajdžanskim zemljama ilegalno se prevozi na švicarska tržišta vrijednih metala, a prljavi novac, dobiven prodajom, stavlja u švicarske banke.

U 2015. godini glavno tužiteljstvo Azerbajdžana po ovom pitanju je pokrenulo kazneni postupak i zatražilo pomoć od Interpola.

Uz posao sa zlatom, ArmSwissBank koju je osnovao Sirmakes uložio je 100 milijuna dolara u izgradnju kanala Sarsang na okupiranim teritorijima Azerbajdžana. Rezervoar Sarsang (1976.) ima 560 milijuna kubnih metara vodnog kapaciteta, sposobnog za navodnjavanje ukupno 79.000 hektara zemljišta.

Sirmakes, koji je vlasnik 43% dionica banke Artsakhbank, koja je ilegalno osnovana na okupiranim teritorijima, također je uložio u projekt izgradnje 350 uzgajališta kavijara u Nagorno-Karabahu, uključujući izgradnju tvornica Golden Fish na okupiranim teritorijima Tertera i uzgajalište u Lačinu.

Krijumčarenje

Okupacija 20% azerbajdžanskih teritorija armenskim vojnim snagama rezultirala je sa 132 km državne granice koja se ne kontrolira od strane vlade. Ti teritoriji, koji su postali svojevrsna “siva zona”, idealno su mjesto za kriminalce, financijske prijevare i ilegalne poslove ne samo iz Armenije, već i na međunarodnoj razini.

Prema informacijama koje su optužujuće kružile po medijima, ta su se područja koristila za krijumčarenje oružja, droge i trgovinu ljudima. Prema informacijama, okupirana su zemljišta korištena za uzgoj biljaka koje sadrže drogu, a zatim prevezena u europske zemlje. Opći cilj ovih ilegalnih aktivnosti – pranje novca.

Pitanje odgovornosti

Unatoč dobro utvrđenoj činjenici da su ove gospodarske aktivnosti nezakonite, odgovor institucija EU-a daleko je od očekivanja. Šutnja ili skrivanje pod demokratskim vrijednostima te neuplitanje u posao izgleda pomalo slabo obrazloženje.

Obveze koje proizlaze iz Četvrte ženevske konvencije vezane uz zaštitu civilnih osoba u vrijeme rata i prema običajnom međunarodnom humanitarnom pravu, prema kojem su uvoz ili prodaja robe ili usluga porijeklom s okupiranog teritorija ili izvlačenje resursa s okupiranog teritorija zabranjene.

I sudjelovanje nekih europskih tvrtki i poslovnih krugova podrazumijeva da su, prema postojećim normama međunarodnog prava, oni jednostavno kriminalni.

Demokracija je način raspodjele odgovornosti. A EU bi trebala pokazati solidarnost u vladavini zakona, kolektivnom odgovornošću pomažući odoljeti agresiji i pozivajući počinitelje na odgovornost. Oni koji su glasali protiv agresije ili koji su odbili surađivati u njezinu vođenju nisu mogli biti krivi.

Osim toga, pitanje je morala i do te mjere je jasno zašto su neki krugovi (dužnosnici) zainteresirani za održavanje statusa quo.

*Sadržaj omogućilo Veleposlanstvo Azerbajdžana