Talijanski ekonomisti s velikim simpatijama gledaju na novu vladu koju je sastavio nekadašnji predsjednik Europske središnje banke (ECB) Mario Draghi.

S obzirom da je uspio pridobiti podršku svih najvažnijih stranaka te vladu sastavio kao kombinaciju političkih i tehnokratskih ministara, analitičari Draghiju predviđaju stabilni mandat – koliko može biti za talijanske političke standarde.

A to bi mogao biti potencijal za pokretanje nekih dugo priželjkivanih strukturnih reformi talijanskog gospodarstva, sada suočenog i s velikim teretom koronakrize.

Drugačiji već u startu

Kao 30. premijer od osnutka Talijanske republike 1946. godine, Mario Draghi i njegova vlada nacionalnog jedinstva položili su prisegu u subotu. Da namjerava raditi drugačije nego njegovih 29 prethodnika, Draghi je pokazao još dok je bio mandatar za sastavljanje vlade.

Naime, sastavljanje vlade u Italiji u pravilu se sastoji od mnoštva sastanaka daleko od očiju javnosti i žestokog lobiranja za ministarska mjesta u najvažnijim resorima. No, Draghi je praktički do zadnje minute držao u neznanju lidere najvećih stranaka oko popisa imena koja će činiti njegovu vladu.

Rezultat je vlada koju čine političari iz cijelog političkog spektra u kombinaciji sa stručnjacima koji bi trebali izvući Italije iz ozbiljne zdravstvene i ekonomske krize.

“Vrlo sam impresioniran kako je uspio sastaviti kabinet. To nije potpuno tehnokratska vlada i kao posljedicu imat će duži životni vijek”, ocjenjuje za Financial Times Erik Jones, profesor europskih studija na bolonjskoj Školi naprednih međunarodnih studija John Hopkins.

Erik Nielsen, glavni ekonomist banke UniCredit, kaže kako je novi kabinet koji uključuje članove glavnih talijanskih političkih stranaka “najbolji mogući ishod” koji Draghiju daje “mandat za provođenje potencijalno tranformativnih politika u Italiji”.

Prvi i najvažniji zadatak jest suzbijanje koronavirusa, zatim provođenje uspješnog programa cijepljenja stanovništva te ograničavanje ekonomske štete koju pričinjava pandemija.

Usporedno s tim hitnim izazovima, bivši čelnik ECB-a mora raditi na definiranju plana povlačenja 200 milijardi eura iz europskog fonda za oporavak, paketa povoljnih kredita i nepovratnih poticaja koji “dolazi jednom u 50 godina” i koji će vjerojatno biti temelj njegove ostavštine na premijerskoj poziciji.

Naime, kako bi osigurala da će povučeni europski novac donijeti opipljive koristi za gospodarstvo, Draghijeva vlada morat će se pozabaviti pitanjima reforme javne uprave i pravosuđa. Te “vruće krumpire” njegovi su prethodnici više-manje uspješno zaobilazili.

Zadržavanjem dobrog dijela ministara iz prijašnje vlade Giuseppea Contea, analitičari vjeruju da je Draghi već u startu izbjegao problem zbog kojega je propao posljednji talijanski eksperiment s tehnokratskom vladom, onom Marija Montija iz 2011. godine.

Ključni za uspjeh

Nekadašnji lider Pokreta 5 zvijezda Luigi Di Maio i dalje je ministar vanjskih poslova, a poziciju je zadržao i ministar zdravstva Roberto Speranza, ključna osoba u borbi s COVID-19. Isto vrijedi i za ministricu unutarnjih poslova Lucianu Lamorgese.

Rame uz rame s članovima Conteove garniture nalaze se tehnokrati ključni za kratkoročni i dugoročni uspjeh Draghijeve vlade. Tu najprije valja istaknuti novog ministra gospodarstva Danielea Franca, dosadašnjeg glavnog direktora Banke Italije i nestranačkog čovjeka. Nadalje, mjesto ministrice pravosuđa pripalo je Marti Cartabiji, bivšoj predsjednici Ustavnog suda.

Draghi je također postavio političare na neka mjesta ključna za provođenje reformi što znači da će njihove stranke biti odgovorne ako ne dođe do pomaka. Tu valja istaknuti Renata Brunettu, iskusnog veterana Berlusconijeve stranke Forza Italia.

On je dobio ministarstvo javne uprave koje je vodio i između 2008. i 2011. godine. Naime, veliki utjecaj na učinkovitost distribucije europskog novca imat će poboljšanje javne nabave i kako javni sektor troši novac.

Kao ministar ekonomskog razvoja, Giancarlo Giorgetti – iskusni političar naklonjen poduzetnicima iz Salvinijeve Lige koji predstavlja umjereno krilo te desničarske stranke – pomagat će u odlučivanju kako utrošiti europski novac.

Erik Jones ističe kako je vođenje ECB-a vrlo različito od ideoloških sukoba i izazova koji čekaju Draghija kao premijera. Njegova sposobnost prevladavanja tih izazova odredit će koliko se Italija može promijeniti.