Inflacijski pritisci trenutačno su jedna od najvažnijih ekonomskih tema koja središnjim bankarima i vladama diljem svijeta zadaje težak zadatak, neupitno utječući na raspoloživi dohodak stanovništva, njihov životni standard, ali i poslovanje poduzeća.
Posljednji objavljeni podaci o kretanju potrošačkih cijena u Europskoj uniji i eurozoni ukazuju na godišnje povećanje od 8,8 posto, odnosno 8,1 posto u svibnju te daljnje ubrzanje rasta u odnosu na prethodni mjesec.
Razlike u stopi rasta cijena između zemalja članica su pritom značajne, te osciliraju od najniže stope inflacije od 5,8 posto koja je zabilježena u Francuskoj, pa sve do visokih 20,1 posto zabilježenih u Estoniji.
Dvoznamenkaste stope
U Hrvatskoj je u istom periodu ostvareno povećanje cijena od 10,8 posto godišnje. Promatrano u kontekstu Europske unije, devet zemalja članica zabilježilo je u svibnju višu stopu inflacije, dok čak 12 zemalja članica trenutačno se bori sa dvoznamenkastim stopama rasta cijena. Značajne razlike u rastu cijena među zemljama proizlaze iz specifičnosti pojedinih zemalja, uključujući i prilagodbe u fiskalnoj politici kao što je prilagodba poreza i trošarina.
Kroz duži vremenski period središnji bankari suzdržavali su se od prilagodbe monetarne politike, vjerujući kako je ubrzanje rasta cijena tranzitorne prirode te ponajviše posljedica poremećaja u trgovinskim tokovima i lancima opskrbe u periodu pandemije.
Međutim, cijene rastu već drugu godinu uzastopno. Sa dvoznamenkastom stopom rasta u svibnju, rast inflatornih pritisaka dovoljno je visok u većini zemalja članica Unije da počinje stvarati zabrinutost među građanima, neugodno podsjećajući na razdoblje visokog rasta cijena u 70-ima. Kao i u periodu pandemije, uzročnici rasta cijena su ponajprije vanjski šokovi na strani ponude. Konkretno, rat u Ukrajini i posljedično uvedene sankcije Rusiji rezultirale su rastom cijena energenata i hrane, stvarajući pritom inflatornu spiralu.
Svijetlo na kraju tunela se pritom ne nazire, barem ne u kratkom roku. Tržište energenata ostaje osjetljivo na razvoj odnosa između Rusije i Zapada. Uzimajući u obzir da su energenti na ovaj ili na onaj način ugrađeni u velik dio proizvoda i usluga, rast cijena energenata direktno utječe na povećanje cijena drugih kategorija.
Uz povećane troškove proizvodnje, na rast cijene dodatno utječe smanjena ponuda pojedinih kultura koje su najvećim dijelom stizale iz Rusije i Ukrajine. Primjerice, smanjena ponuda kukuruza kao važnog izvora stočne hrane dodatno potiče rast cijena mesa i mesnih proizvoda. “Zero-Covid” politika Kine izgledno se nastavlja u narednom periodu, također stavljajući dodatne pritiske na opskrbne lance.
U takvim okolnostima Europska središnja banka (ECB) odlučila je reagirati te je nagovijestila dva podizanja bazičnog kamatnjaka po 25 baznih bodova tijekom ljeta. Pritom još uvijek ostaje nejasno hoće li se ECB odlučiti na podizanje kamatnjak za 25 baznih bodova u srpnju, ili će se s obzirom na rastući rast cijena odlučiti i na agresivniji rast kamatnih stopa od pola postotnog boda već u srpnju.
Naime, podizanje kamatnih stopa uobičajen je način borbe središnjih banaka s rastućim cijenama, s obzirom da takva monetarna politika kroz podizanje troškova financiranja, obeshrabruje potrošnju stanovništva i poduzeća, odnosno labavi potražnu stranu jednadžbe. Uzimajući u obzir da je aktualni rast cijena najvećim dijelom uzrokovan šokovima na strani ponudi, odnosno manjkom ponude energenata i sirovina, upitno je koliko zapravo podizanje kamatnih stopa može smanjiti inflatorne pritiske.
Dapače, kroz povećanje troškova servisiranja duga Europska će središnja banka ovakvom politikom dodatno smanjiti raspoloživi dohodak stanovništva i kompanija – istiskujući profitne marže potonjih te ostavljajući manje manevarskog prostora za investiranje i podizanje plaća radnicima.
Obeshrabrena potražnja
Ima li takva politika smisla? U periodima rasta troškova proizvodnje u prošlosti, kompanije su nerijetko smanjivale svoju maržu kako bi bile u mogućnosti plasirati svoje proizvode kupcima i zadržati tržišni udio. To trenutačno nije slučaj.
Visoka razina akumulirane štednje (velikim dijelom u periodu pandemije) te kontinuirani rast plaća u privatnom sektoru održava potražnju kupaca na visokim razinama što kompanijama daje veliku cjenovnu moć i u konačnici mogućnost da više troškove proizvodnje velikim dijelom prenesu na potrošače. Stabilnost dohotka i niske kamatne stope potiču stambeno zaduživanje, usprkos rastućim troškovima inputa za gradnju kao i višim troškovima radne snage.
Podizanje kamatnih stopa obeshrabrit će investicijsku potražnju koja je značajna odrednica potražnje za resursima te eliminirati dio potražnje u periodu manjka njihove raspoloživosti. Dodatno, rast troškova servisiranja duga izgledno će ubrzati i pojačati smanjenje potražnje do kojega bi ionako došlo u narednim mjesecima s obzirom da rast cijena smanjuje raspoloživi dohodak stanovništva.
U takvim okolnostima manevarski prostor kompanija za prebacivanje viših troškova proizvodnje na kupce će biti smanjen. Potonje u kombinaciji sa korištenjem alata fiskalne politike, kao što je smanjenje poreza i trošarina, moglo bi biti efikasna mjera u zaustavljanju inflatorne spirale.
Rast cijena energenata potaknuo je investicije u ovom sektoru što bi u kombinaciji sa traženjem alternativnih načina pristupa sirovinama moglo dati prve rezultate već početkom sljedeće godine i značajno smanjiti inflaciju sa trenutačnih razina.
Imajući na umu “ljepljive cijene”, odnosno činjenicu da kompanije uobičavaju održavati cijene konstantnima i nakon što troškovi proizvodnje padnu, oslabljena potražnja pogurala bi cijene naniže jednom kad šokovi na strani ponudi iščeznu. Cijena koju ćemo platiti za ovu prilagodbu jest usporavanje ekonomskog rasta te potencijalna pojava stagflacije u slučaju ustrajnih šokova na strani ponude koji će nastaviti gurati cijene naviše.
