Uopće se ne da predvidjeti hoće li se Francuzi s ljevice i centra ujediniti na izborima za Skupštinu i tako zajednički pobijediti krajnju desnicu. Stanka Nacionalno okupljanje Marine Le Pen i njenog mladog štićenika Jordana Bardelle i dalje raste. A zašto? I što će onda biti.
Zašto? 

Kad se polagano vozi po dubokoj francuskoj provinciji, selima i gradićima, na primjer sjeverne Francuske, nema više vedrog, šarmantnog i živopisnog francuskog doživljaja. Prije dvadesetak godina i najmanji zaselak imao je sve. A sada, nema više pekarnica u kojima debeljuškasti pekar nudi ukusni baguette, nema više mesnica s delikatesama, nema trgovinica mještovitom robom, tri sata vozi se do većeg mjesta do zubara, a dva sata do liječnika opće prakse. Između sudbine tih sela i onih u Slavoniji ili Baniji nema bitne razlike. U gradićima sjeverne Francuske, plaće su niske ili nedovoljne. Pariz je za ljude koji tamo i tako žive, dalek i nerazumljiv. Industrija je zamrla, delokalizirala se davno u istočnu Europu, najviše Poljsku, a zatim u Jugoistočnu Aziju.

Živjeti na selu podrazumijevalo je dobar život, s pogodnostima socijalne države, velikim i stalnim poticajima za poljoprivrednike, ili pak sigurnim i udobnim poslom u državnoj službi. Seoska idila trajala je do velikog proširenja na istočnu Europu i trenda globalizacije, a danas ne samo opća nesigurnost, smanjena kvaliteta školovanja, dostupnosti zdravstvenih usluga, bankarskih usluga, šopinga, nego se promijenio čak i pejzaž, postao je tugaljiv, pust.
Roditelji žive gore nego njihovih roditelji, a djeca će, boje se, živjeti još gore, ako ne odu put velikih gradova.

To je bazen u koji zahvaća Narodno okupljanje i nudi im novu idilu u kojoj više neće biti imigranata, pogotovo ne iz islamskih ili afričkih zemalja. Prevladavat će krasno plaćeni poslovi, selo će procvjetati, Francuzi će proizvoditi hranu i industrijske proizvode samo za Francuze, stavljat će pesticida koliko žele, ako žele, što se tiče EU-a, sve će pretumbati, jer su zapravo prevareni, itd. Njihov program, ukratko, mješavina je ekonomskog protekcionizma, arhaičnosti, zakapanja glave u pijesak i političkog rasizma.

Srednja klasa u gradovima, a specijalno Parizu, uopće ne razumije koliko ih njihov udoban život i privilegije koje takav život nosi udaljavaju od problema koji im eksplodira pred očima u valu glasanja za lepeniste. Te dvije planete, Pariz i nekoliko gradova s jedne i provincija s druge strane kao da ne govore isti jezik. Selo ne razumije jezik i preokupacije francuske moderne ljevice i obratno, moderne lijeve urbane elite ne razumiju seljake i slabije obrazovane. Zato su oni koji su se spustili dovoljno nisko, krajnja desnica, ubrali glasove. 

Drugi razlog bujanja desnice je,i na tome se najviše udubljuju u analizama, ono što vide kao pogubnu Macronovu politiku, makronizam.

Osnovno kod makronizma jest da se određena politika predstavlja kao politika umjerenjaštva, centra, kompromisa, ali, da se, kažu njegovi protivnici, pod tim imenom vodila politika sve većeg ugađanja krajnjoj desnici. Mnoge ideje koje je zagovarala Marine Le Pen i mladi Bardella, asimilirao je makronizam, na primjer oštru politiku prema imigraciji. (Taj trend isplivava u mnogim, ako ne i svim strankama desnog centra u Europi.)

Međutim, dok je Macron uzimao a la carte što mu je trebalo od krajnje desnice  – krajnja desnica, lepenisti, Okupljanje, sve se više pozicioniralo kao tzv. normalna stranka. Nije više skandal da se glasa za Okupljanje, a njihov je cilj da u drugom krugu izbora za Skupštinu dobiju većinu i instaliraju Jordana Bardellu za premijera. On bi tada pa do predsjedničkih izbora 2027. dodatno “normalizirao” lepenizam, i otvorio vrata za pobjedu Marine Le Pen.

Što se tiče ljevice, urbane, obrazovane, politizirane ljevice, koja savršeno analizira Macronove mane, ali ne vidi svoje, zbili su redove, ali, njihov rezultat nakon prvog kruga, oko 28 posto, signalizira stabilizaciju glasova. Toliko ima ujedinjene ljevice u Francuskoj.

Macronova je taktika da i  Narodno okupljanje na desnici i Novu narodnu frontu na ljevici prikaže kao opasne ekstreme. Recimo, komentira da su njihovi ekonomski programi slični, iako nisu. Ekonomski program Okupljanja je bućkuriš, a Nove narodne fronte kejnizijanski. Na primjer, Mitterandov ekonomski projekt bio je mnogo više socijalistički. Macron sebe predstavlja kao spasitelja između dva ekstrema, a kako je sad opasnost s desna, zove pomoć ljevice da se udruže protiv lepenista.

Oboje je duboko razbijesnilo glasače ljevice, koji su sada rastrzani između dva bloka koje ne mogu smisliti – makronista i lepenista. Zaista nije rečeno da će biti toliko požrtvovni da će spašavati Macrona, kad na kraju misle da je Macron i proizveo ovaj val s krajnje desnice.

Pri tome, nisu u stanju analizirati jesu li i sami ponudili nešto tim gubitnicima globalizacije. Gubitak samorefleksije s ljevice i ideološka ravnodušnost makronizma otvorila je, čini se, put za rast Okupljanja. Ali, što hoće Macron sad? Što bi njemu pasalo? Najviše bi volio da se porazi Okupljanje i da na taj način on postane lider demokratske, proeuropske Francuske, spasitelj od ekstrema. Da se to dogodi, bilo bi kao da je netko upalio svjetlo u ovoj zajednici gdje nas se tiska Dvadeset sedmoro, a koju od 1. srpnja pa na šest mjeseci u Vijeću (instituciji što okuplja zemlje članice), vodi Orban.

Ako pak izbore dobije Okupljanje, onda će dalje biti s njima i nastojati amortizirati, negdje stisnuti, drugdje popustiti, i dalje se predstavljati kao najbolje što Francuska ima od demokracije, makar to nije istina.