Pomalo iznenađujuće, španjolski premijer Pedro Sanchez u rujnu je bitno izmijenio svoju retoriku u pogledu prijedloga bitno viših carina na uvoz automobila iz Kine.

Španjolska je jedna od zemalja koje su samo dva mjeseca ranije ideju Europske komisije, uviđajući kako bi u suprotnome kineska automobilska industrija poplavom jeftinih proizvoda mogla doslovno pomesti europsku konkurenciju u segmentu električnih vozila. No prilikom nedavnog posjeta Kini, Sanchez je nudio bitno pomirljivije stavove, ističući kako “trgovinski rat nikome nije u interesu”.

Slabi podrška novim carinama

Razloge naizgled iznenadnog obrata lako je nazrijeti – Kina je, naime, formalno otvorila istragu o cijenama različitih kategorija uvoznih proizvoda (i navodnoj dumpinškoj praksi) koji pristižu iz Europske unije. Iz kineske perspektive ulog je ogroman: Xi Jinping je upravo proizvodnju baterija, zajedno s poluvodičkom i automobilskom industrijom, označio državnim prioritetom (često navodeći sintagmu koja se doslovno prevodi kao “nove produktivne snage”) i vrijednim zalogom za (ekonomsku) budućnost Kine. To u praksi znači da se milijarde dolara (i privatnih i državnih) investicija slijevaju prema navedenim sektorima, a u uvjetima slabašne domaće potražnje, ulaganje je moguće opravdati jedino agresivnim plasmanom prema izvoznim destinacijama širom svijeta.

Strateška orijentacija u smjeru navedenih sektora rezultirala je dramatičnim povećanjem proizvodnih kapaciteta koji su trenutno daleko od maksimalne iskoristivosti, a mogućnost dodatnih nameta koje predlaže Europska komisija brojne bi kineske kompanije, ionako već na rubu rentabilnosti, vjerojatno gurnula duboko u ponor bankrota.

Kina je, dakle, suprotno ekonomskoj teoriji i savjetima uglednih (kako domaćih tako i inozemnih) ekonomista, a onda i vrlo kompleksnim geopolitičkim faktorima, sve karte bacila na izvoz, pretvorivši ga u ključnu determinantnu gospodarskog rasta u bližoj budućnosti. Ostaje tek nejasno želi li Xi Jinping time samo kupiti vrijeme potrebno za provedbu strukturnih reformi i jačanje krhke domaće potražnje, ozbiljno poljuljane višegodišnjom krizom na tržištu nekretnina, ili naprosto ne razmišlja previše o alternativama.

Zahvaljujući najprije Donaldu Trumpu, a onda i još preciznijem setu mjera Bijele kuće implementiranih za vladavine aktualnog predsjednika Bidena, američko tržište je praktički zatvoreno za sve strateški bitne segmente izvoza. U takvoj konstelaciji snaga Europska unija je uvjerljivo najatraktivnija globalna destinacija za kineske proizvode, a ta činjenica onda objašnjava izniman pritisak na zemlje članice.

U slučaju Španjolske, riječ je o plasmanu svinjetine vrijednom oko 1,5 milijardi eura godišnje, a kineska taktika prilično je prozirna i počiva na ucjenama koje imaju za cilj posijati razdor među zemljama članicama Europske unije, te u konačnici onemogući implementaciju novih trgovinskih barijera na uvoz kineskih automobila, na tragu nimalo suptilnog pristupa Bijele kuće. Kina pritom prakticira pragmatičnu politiku “mrkve i batine”: paralelno uz istragu o navodnom dumpingu, spominju se i milijarde eura investicija u različite industrijske pogone u Španjolskoj, koje itekako djeluju primamljivo.

Scholz podržao Španjolce

Njemačka je u srpnju formalno bila suzdržana, no kancelar Olaf Scholz je potom podržao stav svog španjolskog kolege i time doveo Ursulu von der Leyen u vrlo nezgodnu poziciju. Planiranu implementaciju carina na razdoblje od pet godina, tragom analize o izdašnim državnim potporama i subvencijama kojima Kina narušava osnovne tržišne mehanizme, može blokirati natpolovična većina članica iz koje stoji barem dvije trećine ukupnog broja stanovnika Europske unije.

Ustraju li Sanchez i Scholz u svom protivljenju predloženim mjerama, lako bi im se mogla pridružiti i skupina manjih zemalja koje su potencijalno još ranjivije na mogućnost zatvaranja perspektivne izvozne destinacije kao što je Kina i srušiti prijedlog predsjednice Europske komisije na samom početku drugog mandata.

Ako je i bilo nekih dilema u pogledu službenog njemačkog stava, stav domaće automobilske industrije vrlo je jasan i dobro poznat, i svodi se na žestok otpor spram većih carina na uvoz automobila iz Kine, u razumljivom strahu od osvete. Kineska administracija je, doduše još uvijek prilično neodređeno, već najavila kako će se pozabaviti pritužbama domaće automobilske industrije upućenima na adresu inozemnih rivala, među kojima zapažen tržišni udio imao Mercedes, BMW i Volkswagen.

Za razliku od francuske (i dijelom talijanske) automobilske industrije, tercet potonjih u značajnoj mjeri ovisi o prodaji klasičnih automobila (pogonjenih motorima s unutarnjim izgaranjem) u Kini. Posve je jasno kako bi naprasno zatvaranje tamošnjeg tržišta dodatno produbilo krizu kroz koju prolazi njemačka industrija čiju konkurentnost u globalnim okvirima ozbiljno nagriza slabašna domaća potražnja (zvuči poznato?) i negativne posljedice energetske krize na Starom kontinentu (kraj dugog razdoblja relativno jeftinih energenata iz Rusije).

Volkswagen je već šokirao domaću javnost najavom značajnih otpuštanja, uz konstataciju kako se ozbiljno razmatra mogućnost zatvaranja pojedinih proizvodnih linija (na domaćem terenu ih je ukupno deset). Najavljeno stezanje remena trebalo bi u iduće tri godine donijeti uštede u visini desetak milijardi eura, ali istodobno predstavlja simptom ozbiljnih problema s kojima se suočava njemačka ekonomija.

Prošlu je godinu obilježila blaga recesija (kontrakcija za simboličnih 0,3%), ali prema aktualnim prognozama Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), gospodarski rast bi u idućih pet godina mogao ostati zarobljen u prilično uskom rasponu, između 0,7% i 1,5%. U tom kontekstu automobilska industrija se doima poput kakve ekstremno negativne devijacije od prosjeka koji, ako je suditi samo na temelju dvoznamenkastog rasta vrijednosti domaćeg burzovnog indeksa (DAX 30), uopće ne izgleda toliko loše.

Ništa od reformi u skorije vrijeme

No Njemačka je, međutim, umnogome nalik Kini, svojevrsni talac naglašeno izvozne orijentacije koja u izmijenjenim političkim odnosima na globalnoj razini sve teže funkcionira. To se, dakako, u prvom redu odnosi na priču o dubokoj polarizaciji proizašloj iz sukoba na relaciji Washington – Peking. Europska unija se nominalno svrstava na stranu svog bogatijeg saveznika, ali naprosto ne može primijeniti identičnu strategiju.

Jer uz ogroman deficit vanjskotrgovinske razmjene (o njegovim uzrocima bi se daleko pričati nadugo i naširoko), američki korporativni sektor u globalnom trgovinskom rastu teško može biti gubitnik. Ako ništa drugo, svi ostali mogu izgubiti puno više. Doduše, deblji bi kraj u tom slučaju mogli izvući američki potrošači, skuplje plaćajući domaće supstitute za proizvode i usluge iz izvoza, što se opet može negativno odraziti na ekonomsku aktivnost u zemlji.

Ali zato delikatnu ravnotežu (čitaj: snažan gospodarski rast) zasad osigurava državna administracija, provedbom vrlo ekspanzivne fiskalne politike i izdašnim proračunskim subvencijama za cijeli niz projekata, uvjetovanih njihovom realizacijom na američkom tlu (što ozbiljno pogađa ne samo kineske, već i europske kompanije).

Europa si takve intervencije puno teže može priuštiti. Dijelom i zbog razjedinjenosti članica koje, sasvim razumljivo, navlače svaka na svoju stranu, što u najboljem slučaju može iznjedriti manjkave kompromise. Njemačka je pritom na neki način sama sebi pucala u nogu, odbijajući odustati od koncepta “fiskalne kočnice” kojim je strukturni deficit ograničen na razinu od 0,35% BDP-a, čime se uvelike sužava prostor za manevar i provedbu sveobuhvatnijih reformi.

Posljedice za njemačku ekonomiju

Stvari usto dodatno kompliciraju odnosi na domaćoj političkoj sceni, a kako je do idućih parlamentarnih izbora tek godinu dana (ili manje), zbog čega vladajuća koalicija, suočena s rastućom podrškom birača desnim političkim opcijama, trenutno niti nema previše apetita za provođenje reformi. Primarna preokupacija je opstanak na vlasti, a taj je cilj teško uskladiti s bolnim rezovima koji bi domaće gospodarstvo trebali učiniti dinamičnijim i propulzivnijim.

To, naravno, nitko neće priznati javno; ministar financija Christian Lindner kategorički tvrdi kako etiketa “europskog bolesnika”, koju je još krajem prošlog stoljeća iskovao ekonomist Holger Schmieding, opisujući slabašan gospodarski rast uvjetovan visokim troškovima ujedinjena (i okoštalim tržištem rada), u ovome trenutku nije primjerena karakterizacija najveće europske ekonomije.

Problem je što sada tek nepopravljivi optimisti dijele njegovo mišljenje, dok agregirani rast na europskoj razini podižu nekadašnji bolesnici s juga, ključni protagonisti dužničke krize koja je dobrano zatresla temelje Europske unije. Još samo oni, i naravno, ministar financija, vjeruju kako se Njemačka može oporaviti bez obilne fiskalne injekcije i korespondirajućeg rasta javnog duga.